Hrvatske kronike

 

 

Bileća je locirana u istočnoj Hercegovini. Po popisu stanovništva prije rata je bilo 13.269 žitelja, od čega oko 80.3% Srba ; 14.7% Muslimana i 5 % ostalih. Na području Bileće bilo je nekoliko mjesta zatočenja : Hall, policijska stanica, internat, civilni zatvor, đački dom , podrum, logor, škola rezervnih oficira i vojne barake. (http://shp.bizhat.com)

 

 

Manjača je ime planine, locirane oko 25 km južno od Banja Luke, logor je bio pod vodstvom Srba u bazi JNA koja je služila kao vježbalište za vojnike. Prema izvješćima, na tom području su se nalazili tenkovi, rakete i ostala vojna oprema. Zapovjednik logora je bio Božidar Popović. Manjača je farma okruženu ogradom, a prostirala se na oko 260 x 240 metara prostora. Unutar toga je bila ograda koja je farmu dijelila na dva djela. Ograde su bile oko 3 metra visoke. Zatočenici kažu kako su jedna polovica logora nije koristila sve do kolovoza 1992. U svakom djelu su bile po tri zgrade za zatočenike. Zgrade su ustvari služile kao spremišta , podijeljena po sredini hodnikom, a svake strane su bile po tri prostorije, bez grijanja. U svakoj od tih zgrada je bilo između 600 i 700 zatočenika, oko 00 zatočenika u svakoj prostoriji veličine oko 120 kvadrata. Ukupan broj zatočenika u logoru Manjača nije poznat, ali je sasvim sigurno kako je u ljeto 1992 bilo zatočeno oko 3.700 osoba što je potvrdio Međunarodni crveni križ. Kao i u drugim logorima, i ovdje su zatočenike selili, ali i ubijali. (http://shp.bizhat.com)

 

 

Nalazi se u Srbiji nedaleko Niša u SR Jugoslaviji. Logor je otvoren padom Vukovara i istočnog dijela Hrvatske. Smješten je u krugu vojarne iz koje je vojska otišla na ratišta, a ostali dijelovi jedinica koji su služili kao straža i vojna policija. Vojarna se sastojala od štabne zgrade koja je na jedan kat, pet zgrada tz.diviziona koji su bili na jedan kat, a u svakom divizionu su bile po dvije prostorije, jedna u prizemlju a druga na katu, pekare, konjušnice i nekoliko skladišta, a iza toga je bio poligon i zgrade autojedinice sa garažama i ostalim objektima za potrebe auto jedinice. Štabna zgrada, pekara i divizioni su poslagani oko nogometnog igrališta. (http://shp.bizhat.com)

 

 

 

 

Rano uskrsno jutro proljetnog dana, točnije 19. travnja 1992., oko 8,30 sati sjedio sam zavaljen u dotrajalom naslonjaču - u jednoj kući koja je bila polurazrušena od prethodnih silnih sukoba - te razmišljao o krvavom piru koji je prošla naša Dragovoljačka postrojba "Štraseri" tijekom 1991., a što nas još čeka. Držali smo položaj krajnjega desnog krila na obali rijeke Kupe, ispred samih silosa pred Petrinjom. Dio postrojbe prihvatio se kopanja zaštitnih rovova ispred same ruševine, odlozivši oružje na kupove četiri do pet metara od rovova. Najedanput kao da se zemlja rastvorila, osula se bliska paljba po našem položaju. Zatečeni situacijom reagirali smo instinktivno. (www.hkz.hr)

 

 

Pokušat ću dati prikaz života, preživljavanje i stradavanje Osijeka i njegovog stanovništva za vrijeme najžešćih razaranja grada 1991. i 1992. godine, koja su svom stanovništvu Osijeka ostavila dubok i loš trag u sjećanju, ali i neizvjesnu budućnost s mnogobrojnim ekonomskim i gospodarskim neprilikama u kojima će se zbog ratnih razaranja i stradavanja mnogobrojnih tvrtki naći. Osijek do 1990. godine je bio četvrti grad po veličini u Hrvatskoj, za vrijeme tadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Bio je poznat kao veliko školsko, sveučilišno, kulturno i industrijsko središte šire regije s mnogobrojnim tvornicama poznatim u cijeloj Jugoslaviji, kao što su «Niveta», «Saponia», «MIO», «Slavonijatekstil», «Kandit», itd., ali i fakultetima, kao što je i Teološki fakultet, kojeg su pohađali studenti iz cijele jugoistočne Europe.(www.106brigada.blog.hr)

 

 

Sa internetskih stranica www.nemacenzure.com donosimo razgovor (objavljen 2005. godine) s 83-godišnjim Stjepanom Ibrišimovićem jedinim preživjelim sudionikom krvavoga događaja koji se zbio 19. veljače 1935. godine kad su jugoslavenski žandari ubili dvanaestoricu nenaoružanih hrvatskih seljaka - od toga vremena poznatih kao Sibinjske žrtve.

 

 

U svezi s "aferom Butković", jedno razmišljanje: posve je logično da se dogodilo što se dogodilo, poznavajući sivilo informativno-političkoga novinarstva u svim medijima, a ne samo u tiskovinama. Naime, radi se o dosadnom dosluhu politike i medija, o predvidljivim pitanjima i isto tako predvidljivim odgovorima, budući da i pitač i pitani dolaze iz istoga dogmatskog kruga. Podsjeća me to na novinarstvo iz doba komunizma, kada bi dobro potkovani đak kumrovečke škole intervjuirao istaknutog " rukovodioca" . Te razgovore nitko živ nije čitao, jer su svi unaprijed znali što će se reći, što se može reći i što će se prešutjeti. Znao se i redoslijed: neupitna vodeća uloga Saveza komunista i djelovanje dotičnoga sugovornika, Jugoslavija kao idealna zemlja bratstva i jedinstva, ponešto ležerna prijetnja onima koji sve to pokušavaju narušiti, JNA kao faktor mira i stabilnosti, slavljenje Tita (odnosno kolektivnog Tita poslije Tita), te na kraju vanjskopolitičko pitanje koje se u pravilu svodi na pokret nesvrstanih. Danas su pitanja slična: pokret nesvrstanih u pitanjima novinara zamjenjuje se Europskom unijom, umjesto JNA sada je dulja kratica NATO, a pitač i pitani sjajnih su lica od radosti što hrlimo prema ograničenom suverenitetu.

 

 

Petnaest godina nakon što je porušen, veći je dio grada, statistika kaže 80 posto obnovljen. Posjetitelj, međutim, svejedno na gotovo svakom koraku uočava da je strašan vihor rata poharao ovaj grad. I kada se, na papiru, taj statistički postotak obnove približi onom stopostotnom, Vukovar će pokazivati svoje rane. Očekivano jer to je mjesto najveće bitke u ratu koji je u devedesetim godinama 20. stoljeća devastirao prostor raspadajuće bivše zajednice. Ovdje je poginula trećina svih Hrvata i Srba stradalih u tom ratu. Psihološki i povijesno, to je grad koji ujedinjuje takve simbole kao što su Staljingrad, Bleiburg i Jasenovac. Politički aspekt stradanja grada uvijek će ostati dvojben. Je li se mogao spasiti grad i njegovi stanovnici, je li njihova žrtva bila slučajna, namjerna ili jednostavno sudbinska ostaje dvojbeno. Bitka za Vukovar, strogo vojnički gledano, naprotiv jest nedvojbena. Legendarna, no činjenična. (www.hercegovina24.info)

 

 

Nedavno je jedan od vođa srpske manjine u Hrvatskoj, dr. Milorad Pupovac, predložio da ćirilica opet uđe u hrvatske škole, navodno kao izborni predmet . Bez obzira što se radi o probnom balonu, sa ciljem iritiranja hrvatske javnosti, nije naodmet ponoviti: ćirilica koju nudi Pupovac tuđa je hrvatskom jeziku i hrvatskoj kulturi i njezino uvođenje u hrvatske škole potpuno je deplasirano. Naime, radi se o ćirilici istočnoga tipa, koja je bila simbol velikosrpskoga imperijalizma, kako u prvoj, tako i u drugoj Jugoslaviji. Bila je također simbol oružane srpske agresije na Hrvatsku. Tim pismom pisane su poruke ''Ovo je Srbija». Sama po sebi, ćirilica je pismo kao i svako drugo, ni bolje ni lošije, nastalo od grčkih slova i novokomponiranih znakova. Vjerojatno je rođena u Bugarskoj pa se otamo proširila više na istok nego na zapad. Svjetovni oblik ćirilice uveo je Petar Veliki u Rusiji. U Srbiji je ćirilicu reformirao Vuk Karadžić, preuzeli su ju i Makedonci. Glede zapadnoga tipa ćirilice, treba ponoviti gradivo: to pismo Hrvati uopće ne rabe već stoljećima. Zadnji tragovi gube mu se prije doba prosvjetiteljstva. Činjenica je isto tako da su u srednjem vijeku hrvatski tekstovi zapisivani i zapadnim tipom ćirilice (bosančice), ali na vrlo ograničenom prostoru, južno i jugoistočno od Splita, kamo je bosančica stigla iz Zahumlja. Dakle, zapadni tip ćirilice jest jedno od povijesnih pisama Hrvata, ali ni u srednjem vijeku ni poslije nije bio prava konkurencija latinici i glagoljici, kao ni potom kada se sporadično pojavljivao u doba tiska.

 

 

 

Cijeli me život progone slike iz svibnja 1945. godine, kada su u krugu Opće bolnice u Varaždinu partizani hladnokrvno strijeljali ljude bez dokazi­vanja njihove krivnje. Iz bolnice su tada pokupili i dr. Bazila Barickog, koji je kao mali dječak pobje­gao s roditeljima iz svoje Ukrajine u vrijeme kad je započeo Staljinov teror. Dr. Baricki je proveo mla­dost i školovao se u Hrvatskoj, a tijekom rata kao uzoran liječnik pružao je pomoć ranjenim vojnici­ma, bez obzira na boju njihove odore, jer mu je ljudski život bio svetinja. To je, međutim, bio gri­jeh u očima vrlih antifašista (partizana), te su ga, kao i njegova zemljaka i kolegu po struci dr. Stepašina, pokupili po dolasku u Varaždin i mučki li­kvidirali. (safaric-safaric.si)

 

 

Donosimo osvrt Damira Borovčaka na knjigu Izudina Bečirčića - "Braća po oružju". Autor knjige hrvatski je branitelj koji danas u Zenici živi s posljedicama ranjavanja i invaliditetom, zaboravljen od hrvatske vlasti i institucija.  Izdvajamo: "Knjiga Izudina Bečirčića Braća po oružju (Vlastita naklada; Zenica 2007.) nastala je kao potreba objavljivanja istinitog svjedočanstva. Iako se prošle godine kroz medije u Hrvatskoj tvrdilo kako su branitelji popisani i evidentirani, kako je lista branitelja Domovinskog rata u Hrvatskoj kompletna i završena, ipak nije tako. Izudin Bečirčić neosporno je hrvatski barnitelj, o tome govori njegova životna ratna priča ispričana u knjizi Braća po oružju. Govore o tome i ratne fotografije pripadnika postrojbe 4. brigade ZNG, kasnije poznate kao 4. udarna gardijska brigada. Borio se na nekoliko južnih bojišta, četiri je puta bio ranjen. Ipak ni nakon 16 godina poslije tih događaja hrvatska država Izudinu Bečirčiću ne priznaje ništa, nema ga na popisu hrvatskih branitelja, nije mu priznala ranjavanje ni invaliditet, ne dobiva nikakvu pomoć ni naknadu".

 

 

Prve informacije o zbivanjima u osnovnoj školi u Jagodnjaku stigle su do javnosti početkom prosinca prošle godine. Jagodnjak je naselje smješteno negdje na pola puta između Osijeka i Belog Manastira i u njemu pretežito žive pripadnici srpske manjine, ali i pripadnici drugih manjina (Nijemci, Madžari, Romi, itd) , te stanovit broj pripadnika većinskoga naroda u Republici Hrvatskoj, dakle Hrvata. U tom baranjskom Jagodnjaku postoji škola, OŠ Jagodnjak, pretežito za pretežitu srpsku djecu, sa srpskom nastavom, srpskim nastavnicima, srpskim jezikom i srpskim pismom, sve u skladu s Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina. Tu idilu, s kipom Vuka Karadžića u školi, narušavaju samo činjenica da su se Hrvati nakon mirne reintegracije počeli mirno vraćati i u idilični Jagodnjak, te su i hrvatska djeca trebala poći u školu. Za njih je velikodušno otvoren odjel od 1. do 4. razreda, koji postoji od 1997. No, kada hrvatska djeca dostignu dob od deset godina, čini se da po statutu škole više ne mogu pohađati OŠ Jagodnjak, nego ići trbuhom za kruhom, do prvoga mjesta gdje mali Hrvat napokon može slušati nastavu na hrvatskom jeziku i pisati latinicom. Po svemu sudeći, našlo se roditelja, koji bi htjeli da im djeca i u petom i svim ostalim razredima imaju hrvatski odjel.

 

 

 

Propašću Nezavisne Države Hrvatske početkom svibnja 1945. godine započeo je masovni zbjeg preostale hrvatske vojske i mnoštva civilnoga stanovništva prema zapadu. Svi su se oni povlačili pred partizanima prema austrijskoj granici, nadajući se da će tamo naći zaštitu kod Engleza i Amerikanaca. Spasili su se većinom samo oni koji su uspjeli pobjeći, dok su i vojnike i civile, koji su se do tada nalazili na polju kod Bleiburga, Englezi prepustili partizanima. Predajom hrvatske vojske i civila 15. svibnja partizanske su postrojbe, sastavljene na tom području većinom od Srba, započele s masovnim ubijanjem i zlostavljanjem zarobljenika. Krenuli su u kolonama natrag u Jugoslaviju, čime je započeo križni put. Jedan od tih smjerova kretanja prolazio je kroz samu Koprivnicu, a završavao u Beloj Crkvi, u Srbiji, na granici s Rumunjskoj. Na tom putu mnogi su stradali i izgubili živote, bez ikakva suda ili dokaza krivnje. (www.podravina.net )

 

 

Nakon što sam opširno pisao o nastavi povijesti u hrvatskim školama, nešto bih kraće rekao o nastavi zemljopisa. Možda čak i vrlo kratko, jer nemam o čemu pisati. Naime, u hrvatskim školama, nema nastave zemljopisa. Navodno se bivši zemljopis sada zove geografija, kako mi kažu đaci. Onda ja malo bolje pogledam te njihove udžbenike, i vidim da se predmet doista zove geografija, pa dignem slušalicu i dignem galamu, nazovem neke istaknute jezikoslovce, a oni vele da su pokušali i da nisu uspjeli, jer su geografi bili jači od zemljopisaca. Dobro, kažem ja đacima, radi se vjerojatno o nekom idiotu, kojemu su drugi idioti podvalili stranjsku riječ, a imamo hrvatsku, koja znači na dlaku isto, samo što nije strana nego domaća. U Rječniku Leksikografskog i Š. knjige (Rječnik hrvatskoga jezika) lijepo piše 'zemljopis', a u objašnjenju - 'geografija', u Klaiću (Rječnik stranih riječi) postoji samo riječ geografija (koja se prevodi kao zemljopis), a ne postoji riječ 'zemljopis', iz čega zaključujem da je riječ "geografija" strana riječ. Elem, ministarstvo koje je iz svoga naslova izbacilo kroatizam 'naobrazba', pošlo je korak dalje u dekroatizaciji hrvatskoga školstva, pri čemu je na prvoj crti stradao zemljopis. Pitam ja đake: "Recite mi, đaci, kako vi zovete taj predmet?" A oni mi vele: »Mi ga, striček, zovemo zemljopis.»(hh)

 

 

 

Hrvatsko društvo političkih zatvorenika Ogranak Đakovo objavilo je u svibnju 2007. žrtvoslov pod nazivom "Prešućene žrtve Đakova i Đakovštine u Drugome svjetskom ratu i poraću". Priređivači su Mato Lukačević iz Trnave kod Đakova, Mladen Đaković iz Đakova, te Stjepan Jakab i Ivo Tubanović iz Selaca Đakovačkih. Urednici su dr. Vladimir Geiger i prof. Branko Ostajmer iz Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu, te Sanja Rogoz-Šola iz Đakova.( www.hdpz.net)