Hrvatske kronike

Zimsko pupanje ćirilice

Nedavno je jedan od vođa srpske manjine u Hrvatskoj, dr. Milorad Pupovac, predložio da ćirilica opet uđe u hrvatske škole, navodno kao izborni predmet . Bez obzira što se radi o probnom balonu, sa ciljem iritiranja hrvatske javnosti, nije naodmet ponoviti: ćirilica koju nudi Pupovac tuđa je hrvatskom jeziku i hrvatskoj kulturi i njezino uvođenje u hrvatske škole potpuno je deplasirano. Naime, radi se o ćirilici istočnoga tipa, koja je bila simbol velikosrpskoga imperijalizma, kako u prvoj, tako i u drugoj Jugoslaviji. Bila je također simbol oružane srpske agresije na Hrvatsku. Tim pismom pisane su poruke ''Ovo je Srbija».

Karadžićeva ćirilica

Sama po sebi, ćirilica je pismo kao i svako drugo, ni bolje ni lošije, nastalo od grčkih slova i novokomponiranih znakova. Vjerojatno je rođena u Bugarskoj pa se otamo proširila više na istok nego na zapad. Svjetovni oblik ćirilice uveo je Petar Veliki u Rusiji. U Srbiji je ćirilicu reformirao Vuk Karadžić, preuzeli su ju i Makedonci. Glede zapadnoga tipa ćirilice, treba ponoviti gradivo: to pismo Hrvati uopće ne rabe već stoljećima. Zadnji tragovi gube mu se prije doba prosvjetiteljstva. Činjenica je isto tako da su u srednjem vijeku hrvatski tekstovi zapisivani i zapadnim tipom ćirilice (bosančice), ali na vrlo ograničenom prostoru, južno i jugoistočno od Splita, kamo je bosančica stigla iz Zahumlja. Dakle, zapadni tip ćirilice jest jedno od povijesnih pisama Hrvata, ali ni u srednjem vijeku ni poslije nije bio prava konkurencija latinici i glagoljici, kao ni potom kada se sporadično pojavljivao u doba tiska.

Sa suvremenim, standardnim (književnim) hrvatskim jezikom ćirilica nema ama baš ništa. U 20. stoljeću Hrvati su uspjeli izdržati napad srpske ćirilice na hrvatsko školstvo. Nikada ju nisu prihvatili, pa ni u drugoj, komunističkoj Jugoslaviji, kada se ćirilica nevoljko predavala po osnovnim školama, dok se nije posve predala. U samostalnoj hrvatskoj državi ćirilica je svedena u prave okvire: ostala je u Hrvatskoj kao pismo srpske manjine, premda se većina te manjine (koliko mi je poznato) uglavnom služi latinicom. No, priča očito nije gotova, a dr. Pupovac je svojim prijedlogom prešao granicu i upustio se u velikosrpske vode. Uz njega se javljaju (i još će se javiti) neumrle čete orjunaša, jugonostalgičara i zbunjenih "intelektualaca", kojima je ovaj svijet i inače zagonetan.

Nova agresija na školstvo

U trenutku pojave Hrvatskoga kulturnog vijeća, 2005., situacija u kulturi bila je, posredstvom visokotiražnih medija, potpuno skrenula u korist hrvatske štete. Usporedo se umrežila skupina "znanstvenika" zaduženih za krivotvorenje hrvatske povijesti, kako starije tako i novije. Tu se moglo parirati, usprkos prešućivanju, i pariralo se posve dobro, te bi na tom području stanje bilo ponešto i snošljivo da agresija nije skliznula prema školama, da nisu, dakle napadnuti najslabiji - djeca. S njima i hrvatski školski sustav, koji je također slabašan kao dijete i kojemu je - posebno u osnovnom školstvu - žurno potrebna reforma. No, u školski sustav nisu mogli upasti bez pomoći države, koja je uskoro počela pokazivati znakove izrazite popustljivosti pa su se počeli pojavljivati udžbenici povijesti skandalozno niske razine, uz to proviđeni falsifikatima. Da ne ostane samo na "hrvatskoj" privoli (u međuvremenu je malim osnovnoškolcima oduzet jedan sat hrvatskoga!), poslove ispiranja dječjih glava preuzele su i subverzivne udruge, povezane s «međunarodnom zajednicom". Tako je nastao niz knjiga u solunaškoj radionici, posredstvom HHO-a nuđen za dodatnu nastavu povijesti u hrvatskim školama, poduprijet od Pakta za stabilnost i uopće snaga koje pod krinkom brige za jugoistočnu Europu guraju projekt "Zapadnoga Balkana". Usporedo je hrvatska Vlada pustila u škole GONG, da tumači djeci prednosti Europske unije.

Što se događa danas?

Videći da je Hrvatska u lošem položaju, da ju tzv. "hrvatska politička elita» gura u ponor, videći da je Hrvatska ucijenjena sa svih strana i da glavinja, srpski političari u Hrvatskoj progutali su mamac i odlučili ponešto pripomoći iznutra. Iza njih je podosta teško razdoblje. Pobunjeni Srbi nisu uspjeli stvoriti državu u hrvatskoj državi, propustili su više nego velikodušnu i za Hrvate krajnje opasnu ponudu u obliku plana "Z 4", izgubili su rat i povukli za sobom u bijeg velik dio civila. Srpskim političarima koji su djelovali u nepobunjenim prostorima i držali fige krajinama, kao i onima koji su amnestirani, nova situacija je donijela mnogo glavobolje. Do svršetka devedesetih uglavnom su nastojali smanjiti štetu, a početkom novoga stoljeća svanulo im je sunce. Osjetili su da "međunarodna zajednica" (isto tako nesretna kao i oni) iskreno radi na projektu treće Jugoslavije, u kojoj će opet dominirati Srbija i Srbi.

Protuhrvatsko trojstvo (Engleska, Francuska, Rusija), kojemu se sa strane pridodaje Italija, našlo je dobre saveznike u tzv. "trećejanuarskoj" Vladi u Hrvatskoj, koja je spremno izašla u susret svim zahtjevima - uključujući širenje optužnice iz Haaga na "Oluju", a potom je Vlada SHDZ-a (čitaj Sanaderov HDZ) širom otvorila vrata novoj hrvatskoj tragediji. U nizu kratkovidnih poteza te Vlade, bio je i jest onaj da se stvori nova, posve nepotrebna i politički neobjašnjiva, hrvatsko-srpska koalicija. Taj potez iznenadio je u prvi čas i same Srbe, ali su priliku zgrabili objema rukama. Sada već imaju i potpredsjednika Vlade, koji promptno izjavljuje da se slaže s autorima knjige "Jedna povijest, više historija» u kojoj se Oluja više ne naziva osloboditeljskom akcijom. Dakle, i političar kojega se smatra umjerenim, drži da Hrvatska nije trebala vratiti "krajinu» u svoj okvir. U tome se Uzelac slaže s inozemnim pokroviteljima, koji su okupaciju trećine hrvatskoga teritorija smatrali konačnim političkim rješenjem.

Radi se o jeziku, ne o pismu

No, idemo na temu. Hrvatski jezik zapisuje se na latinici, što je nepobitno. Ostala pisma koje su rabili Hrvati pripadaju povijesti. Pa čemu ćirilica u hrvatskim školama? Ne radi se o neznanju predlagatelja, nego o prozirnom neizravnom podmetanju da ne postoji posebni hrvatski jezik, nego postoji nepostojeći hrvatskosrpski, srpskohrvatski, odnosno hrvatski ili srpski, itd. Taj nepostojeći, virtualni («književni» valjda) zapisuje se i latinicom i ćirilicom. I to je poruka. Ostalo nije važno, kao tumačenja na Mesićev način eto, dobro je znati ćirilicu, rusko tržište je veliko. Po istoj logici treba u hrvatske škole uvesti arapsko pismo, jer je i to tržište i te kako veliko,a nekmoli kinesko. Kad smo kod arapskoga, objašnjenje: postojala je aljamiado (fon. alhamjado) književnost na hrvatskom jeziku, pisana arapskim pismom.

U zaključku

Naravno da je dobro znati što više jezika i poznavati što više pisama, ali ta konstatacija pripada drugoj priči. Uvođenje drugoga pisma (arapskog, kineskog, ćirilice .td.) u osnovne i srednje škole u Hrvatskoj, potpuno je neutemeljeno i u praksi neprovedivo. Plemeniti napori da se djeca donekle upoznaju s glagoljicom (u okviru nastave hrvatskoga jezika) ne ostavljaju duboke tragove, žalibože, jer je glagoljica istinska hrvatska kulturna baština. Pripadnici manjina, naravno, svoj jezik i svoje pismo uče shodno ustavnom zakonu o pravima manjina. Uz to moraju naučiti hrvatski jezik i latinicu, te naučiti poštovati hrvatski narod. Kada svi uzrastu do fakulteta, oni koji odaberu ruski jezik i književnost, ili možda srpski jezik i književnost, morat će, naravno, naučiti i ćirilicu. A oni studenti koji odaberu hrvatski jezik i žele se baviti starijom hrvatskom književnošću, dotično pismenošću, morat će poznavati i glagoljicu i zapadni tip ćirilice, to jest bosančicu.

Hrvoje Hitrec

{mxc}