Hrvatske kronike

Nastava zemljopisa u hrvatskim školama

Nakon što sam opširno pisao o nastavi povijesti u hrvatskim školama, nešto bih kraće rekao o nastavi zemljopisa. Možda čak i vrlo kratko, jer nemam o čemu pisati. Naime, u hrvatskim školama, nema nastave zemljopisa. Navodno se bivši zemljopis sada zove geografija, kako mi kažu đaci. Onda ja malo bolje pogledam te njihove udžbenike, i vidim da se predmet doista zove geografija, pa dignem slušalicu i dignem galamu, nazovem neke istaknute jezikoslovce, a oni vele da su pokušali i da nisu uspjeli, jer su geografi bili jači od zemljopisaca.

Dobro, kažem ja đacima, radi se vjerojatno o nekom idiotu, kojemu su drugi idioti podvalili stranjsku riječ, a imamo hrvatsku, koja znači na dlaku isto, samo što nije strana nego domaća. U Rječniku Leksikografskog i Š. knjige (Rječnik hrvatskoga jezika) lijepo piše 'zemljopis', a u objašnjenju -'geografija', u Klaiću (Rječnik stranih riječi) postoji samo riječ geografija (koja se prevodi kao zemljopis), a ne postoji riječ 'zemljopis', iz čega zaključujem da je riječ "geografija" strana riječ. Elem, ministarstvo koje je iz svoga naslova izbacilo kroatizam 'naobrazba', pošlo je korak dalje u dekroatizaciji hrvatskoga školstva, pri čemu je na prvoj crti stradao zemljopis. Pitam ja đake: "Recite mi, đaci, kako vi zovete taj predmet?" A oni mi vele: »Mi ga, striček, zovemo zemljopis.»

To je me ponešto ohrabrilo, djeca su pametna i ne daju se zavarati od prosvjetnih pedofila, ali me i podsjetilo na davno vrijeme početkom osamdesetih, kada se usprkos ustavnoj odredbi iz 1974. o hrvatskom književnom jeziku, u školama predmet zvao hrvatski ili srpski. Đaci su tada na bilježnice i udžbenike iz drugih predmeta također napisali, recimo: kemija ili srpski, matematika ili srpski. I tako dalje, čak i zemljopis ili srpski. Naime i u tim olovnim vremenima predmet se zvao zemljopis kao i u doba kada sam ja išao u školu. Karta se zvala zemljopisna karta, a zemljopisac - zemljopisac, premda rijetko ali točno, kao što bi se književnik trebao nazivati knjigopiscem, a ne samo piscem, jer pisati se mogu i pisma.

Onda pogledam malo pozornije udžbenik iz 'geografije' za 6. razred osnovne škole. Od straha i groze nisam ni provjerio nakladnika, ali sam osjetio miris (smrad') socijalističkih udžbenika u komunističkim zemljama u kojima sam imao čast boraviti u svoje vrijeme, nakratko. Tekst je dosadan i zbrkan, toliko dosadan da sam nekoliko puta zaspao, a fotografije krajolika toliko loše same po sebi, i još lošije otisnute (sve nekako jednako smeđe i žute ) da sam nekoliko puta povraćao.

Onda ja velim đacima: "A što možete, đaci, zato barem imate nastavnika koji sve to dosadno pretvori u zanimljivo." Imamo, znate kaj, da vam ne velimo'', odgovorili mi đaci i već posegnuli za kretnjom, kadli im ja velim: "Nemojte biti prosti i drski, nego mi lijepo objasnite, kako se to drži nastava zemljopisa u hrvatskim školama!" Onda oni meni kažu: «dođemo u učionicu, a tamo na ploči ispisane rečenice, kredom, i onda mi pola sata i više prepisujemo te rečenice iz krede u olovku. A što radi dotle nastavnik, pitam ja? Ode u sobicu iza razreda, vele oni. Ponekad i navrati, pa ako ga netko nešto pita, što ne razumije (đak), nastavnik ga ignorira, a ako je đak posebno drzak i posebno bi htio nešto doznati, može dobiti jedinicu.

No, dobro, velim ja, nije valjda sve tako crno (smeđe, žuto), valjda vam taj dobričina prikaže ponekad kazetu ili ne daj Bože CD, ima krasnih stvari, zanimljivih dokumentaraca recimo iz produkcije National Geographica. Đaci se smiju, čupaju kosu, valjaju se, vele da toga u školi nema, "geografija" se uči na suho. Pa, đaci, govorim već zabrinuto, dobričina vas sigurno vodi malo u prirodu, na zrak, na neko brdašce, da vam zorno objasni neke stvari. Ma kakvi, vele đaci, vodi nas jedino pedagogu ako smo nemirni i ako postavljamo pitanja. Tu završavam pisanje o nastavi zemljopisa u hrvatskim školama.

Preda mnom je isječak iz novina: na dvije stranice neki pametni đaci, gimnazijalci, koji su sjajno prošli na nekakvom svjetskom testu, potvrđuju ono što pričam godinama: da su škole dosadne, da su škole za štrebere, da đacima nije jasno zašto uopće moraju u školu kad sve piše u knjigama, pa mogu učiti doma, da svaki profesor misli da je njegov predmet najvažniji, da ima previše predmeta i previše gradiva, itd. U zaključku: djeca će se kad-tad otvoreno pobuniti. Štoviše, pobuna je već počela. Štoviše, zahtijevaju da nastava počne (ako već uopće mora) u devet ujutro! Da se ne dižu u cik zore, kao da ih vode na strijeljanje.

Hrvoje Hitrec

{mxc}