Kapetan Kristo Laptalo koji je zajedno s prvim časnikom Konstantinom Metelevim i vođom palube Narcisom Garciom po zapovjednoj i i osobnoj odgovornosti bio osumnjičen za krijumčarenje 51 kilograma kokaina, pronađenih u kutijama koje su iskrcane s broda "Coral Sea", osuđen je na sudu u grčkom Patrasu na 14 godina zatvora i 200 000 eura kazne, dok su suoptuženi oslobođeni. Primjer ovoga čovjeka i njegovoga suđenja najbolje pokazuje koliko je pravo subjektivan pojam, a pravda različita ovisno o očima promatrača i koliko se brzo, doslovce preko noći može uništiti dugogodišnja karijera, život jednoga čovjeka i njegove obitelji. Presuda je donesena bez ikakvih odgovarajućih dokaza koji se u pravnom smislu za bilo kakvu osudu i dokazivanje krivnje zahtijevaju. Čak su i iskazi svjedoka tužiteljstva prema navodima tamo prisutnih hrvatskih medija išla u korist Laptala, jer su mahom potvrđivali kako kapetan nije mogao imati uvida u sadržaj cjelokupnoga tereta, a provedena je i privatna istraga. Sudac je na kraju Laptala proglasio krivim zbog «zapovjedne» odgovornosti, ma što god to značilo, jer po njegovim riječima – kapetan je ipak kapetan. A ako i nije imao dovoljno dokaza, za savjet i mišljenje mogao se obratiti velikom hrvatskom dušebrižniku Ivanu Zvonimiru Čičku, kojem su izgleda neke stvari poznate čak i prije nego što se i dogode.(mmb)

 

 

 

Prijavljeno je 20 slučajeva seksualnih zvjerstava u ovom dijelu studije. Sedam su vezanih za logor Velepromet u gradu Vukovaru, a dogodili su se u zadnjem tjednu studenog 1991. Logor je služio kao veliki sabirni centar za tisuće civila uhvaćenih nekoliko dana nakon okupacije Vukovara. Bio je pod kontrolom Srba i "četnika" ,a zatočeni su bili hrvatski civili. Muškarci su bili tučeni po genitalijama i kastrirani. U jednom slučaju srpski vojnici , navodi se, prerezali testise i penis Hrvatu. U drugom slučaju žrtva je prijavila da je uzastopce bila tučena po genitalijama i da je sa grupom zatočenih muškaraca bio poredan u vrstu, genitalije su im povezali žicom i tako su morali hodati u krug po sobi u kojoj su bili zatočeni.( www.hdlskl.hr)

 

 

Čitamo u medijima o najnovijim zabranama koncerata pjevača Marka Perkovića Thompsona, u Umagu i u Otoku. O Thompsonu na ovome mjestu ne treba previše trošiti riječi, jer u današnje vrijeme svi znaju što njegovo ime većini Hrvata predstavlja – automatski ga se povezuje s domoljubljem, Domovinskim ratom, braniteljima... No, za one bliže vlasti i medijima on je sinonim za nešto negativno, promoviranje nekakvoga neoustaštva (što je u današnje vrijeme na ovim prostorima sve popularniji izraz), a sve to naravno bez neke stvarne podloge i argumenata. Jer, ako ćemo govoriti o pjevanju tih «zabranjenih « pjesama, Thompson je i sam priznao da ih je pjevao za vrijeme rata, odnosno nakon izbora 2000. godine, kao znak bunta protiv novoizabrane vlasti. Također je priznao i da je to bila pogreška koja je dala «štofa» njegovim neistomišljenicima da ga po medijima, što stranim, što domaćim, razvlače kao nekakvog neonacističkog gurua. Činjenica koja je jasna kao dan jest da niti su Hrvati nacisti, niti je Thompson njihov vođa. Ovdje je zapravo posrijedi jedna prljava politika, koja se dobrom starom provjerenom srbo-komunističkom metodom začepljivanja Hrvatima usta ustaštvom i nabijanja povijesne krivnje služi kako bi i dalje ostvarivala svoje dobro poznate ideološke ciljeve. A onda se jave takozvani «lijevi intelektualci» sa svojih «visina» komentirajući posprdno kako tamo neki ograničeni i primitivni nacionalisti ništa ne razumiju pa im se valjda ne treba previše ni objašnjavati, oni se, iako deklarirani humanisti, liberalisti i pacifisti tada prvi zalažu za ništa drugo no primjenu represivnih mjera protiv onih koji su za razliku od njih u zabludi, iskazujući pri tome svoju rasističku prirodu.(mmb)

 

 

Vuk dlaku mijenja, ali ćud...Tako bi nekako išla stara hrvatska poslovica, koja jako dobro pristaje uz mladog i ambicioznog predsjednika najjače oporbene stranke, SDP-a, jednog, jedinog i neponovljivog Zorana Milanovića. A što Milanovića čini tako jedinstvenim? Odgovor je vrlo jednostavan – količina vlastite političke bahatosti koja ga je na prošlim izborima vjerojatno koštala pobjede, a sudeći po izjavama koje danas daje, ta ga prošlost ničemu i nije naučila. Tako na novinarska pitanja i dalje odgovara posprdno, ironično i umišljeno, ostavljajući pritom dojam napuhanog purana. I zato ga ljudi ne vole. Pustimo sada stranke, programe, razlike između takozvanih lijevih i nepostojećih desnih koje su u Hrvatskoj danas zanemarive. Ako se u obzir uzme činjenica da Hrvati svoju političku elitu danas većinom karakteriziraju rečenicom – svi su oni isti, ono što na kraju presuđuje vjerojatno je karizma i dojam političara kao govornika i javne osobe. A to je element koji Milanoviću itekako nedostaje i kojem velikim dijelom može zahvaliti izborni neuspjeh.(mmb)

 

 

Kako prenose mediji predsjednik Republike Stjepan Mesić razgovarao je u ponedjeljak navečer u Parizu s bivšim francuskim ministrom pravosuđa i predsjednikom Ustavnoga vijeća Robertom Badinterom. Tzv. “Badinterovo povjerenstvo” je 1991. godine presudilo da se Jugoslavija raspada, te je odlučilo da se granice među državama nastalima od bivših jugoslavenskih republika ne mogu mijenjati osim slobodno postignutim sporazumom, a da inače bivše granice postaju granice zaštićene međunarodnim pravom. Predsjednik je Mesić tom prigodom, kako je priznao novinarima, s Badinterom porazgovarao o graničnim problemima sa susjednom nam Slovenijom. Badinter mu je navodno dao i svoje mišljenje i savjete, ali niti jedan niti drugi više od toga nisu željeli podijeliti s javnosti. Kako su hrvatski građani već navikli da politička elita o stvarima koje su od najvitalnijih nacionalnih interesa razgovaraju potajno, kriomice i daleko od njihovih očiju i ušiju, a kako se to već često puta pokazalo prilično lošom strategijom, ne treba čuditi što situacije poput ovih unaprijed bude nervozu i nepovjerenje. No, iako se trenutno bavi značajnim stvarima za hrvatsku državu, jer što je svakoj zemlji bitno ako to nisu njene granice, Mesić je ne želeći ništa prepustiti slučaju uspio prokomentirati i navodnu potporu koju je biskup Juraj Jezerinac pružio takozvanoj novoj «braniteljskoj» stranici.(mmb)

 

 

Tko o čemu, a predsjednik Mesić stalno i ponovno o povratku izbjeglih Srba u Hrvatsku i problematici navodnoga «ustaštva», čiji fenomen on i ljudi oko njega sukladno svojim interesima plasiraju, prilično uspješno na ovim našim prostorima sada već duži niz godina, posebice nakon 2000. godine. Tako je Mesić za podgoričku televiziju IN rekao, da je državni interes Hrvatske da se Srbi vrate jer to pokazuje da je Hrvatska demokratska država. Beogradski mediji prenose da je Mesić rekao i da nije zadovoljan brzinom povratka Srba. Prema njegovim riječima, za to postoji nekoliko razloga: sporo obnavljanje infrastrukture, neobavljanje zadataka na nižim razinama i to što se dio Srba dugotrajno smjestio u drugim državama. Istaknuo je i kako smatra da hrvatsko «koketiranje s ustaštvom» nije jedan od razloga njihova sporijeg povratka, ali i da hrvatsku djecu treba učiti da je NDH bila zločinačka organizacija koja je u Hrvatsku dovela okupatore. Jer, da predsjednik to (sada već u gotovo svakom njegovom razgovoru) nije posebno napomenuo hrvatska bi djeca vjerojatno ostala u neznanju i mislila kako su ustaše bili nešto lijepo i pozitivno i kako je NDH bila kičma hrvatske države.(mmb)

 

 

Na vukovarskom Novom groblju u petak je pokopana Kata Šoljić, majka četvorice sinova ubijenih u Domovinskom ratu. U nazočnosti članova obitelji, rodbine te članova stradalničkih i braniteljskih udruga, pokop je predvodio predsjednik Hrvatske biskupske konferencije nadbiskup đakovačko-osječki msgr. Marin Srakić. Njeno ime u čitavoj je domovini postalo sinonim za žrtvu i hrabrost, postala je simbol svih majki koje su devedesetih godina u bitkama za slobodu izgubile svoje sinove. Kao takva, bila je vrlo zanimljiva političkoj eliti u raznim predizbornim kampanjama, u kojima su se znali itekako koristiti njenim likom i dijelom, kako bi ostvarili svoje osobne ambicije, mnoge od kojih, a što je očito danas nisu imale veze s onim što je Kata Šoljić predstavljala i uvijek će predstavljati u hrvatskom društvu. Međutim, to što su je u takvim prigodama znali razvlačiti po medijima, kako bi korištenjem njene muke sebi priskrbili imidž domoljuba, očito nije bio dovoljan razlog da se bilo tko iz državnog vrha pojavi i na njenom sprovodu, što je posebno razljutilo predstavnike hrvatskih branitelja. Jer to je ponovno pokazatelj maćehinskog odnosa kakav država danas gaji prema svemu i svima koji su omogućili njenu neovisnost. Kako ih nije sram?(mmb)

 

 

 

Krajem srpnja 1991. vraćamo se kući s mora i sutradan ujutro počinje rat u Vukovaru Kuća nam se nalazi izvan grada, između položaja naše vojske i vojske JNA. U kući smo cijelo vrijeme mama, brat (14 godina) i ja (19 godina)., a otac svaki drugi dan odlazi na posao u bolnicu. Polovicom desetog mjeseca oca mi zarobljavaju na putu od kuće do bolnici niški rezervisti. Nakon nekoliko sati niški rezervisti dolaze u našu kuću i vrše pretres i pri tome saznajemo da su oca odveli na ispitivanje u Negoslavce i da će biti brzo vraćen. 15-20 rezervista pretražuju kuću govoreći da netko s naše kuće puca na njih i da su u blizini tijekom noći postavljene mine, te nas ispituju tko ih je postavio. U jutarnjim satima sljedećeg dana ponovno dolazi 15-20 rezervista i žele nas odvesti u sabirni centar u Negoslavce. Mama, brat i ja ne želimo ići. Tada nam kažu da imaju naređenje:”Sve što stoji sruši, sve što hoda ubij” i da im je puno lakše pobiti nas u podrumu kuće ako ne pođemo s njima. Rekli su nam da nas vode na sigurno, da uzmemo nešto od osnovnih stvari, te da ćemo se iz Negoslavaca moći javiti rodbini i da možemo ići gdje god želimo. Izlazeći iz kuće prijete nam da ako pronađu i jedan metak u kući znaju gdje će nas naći. (www.hdlskl.hr )