Kako prenose mediji predsjednik Republike Stjepan Mesić razgovarao je u ponedjeljak navečer u Parizu s bivšim francuskim ministrom pravosuđa i predsjednikom Ustavnoga vijeća Robertom Badinterom. Tzv. “Badinterovo povjerenstvo” je 1991. godine presudilo da se Jugoslavija raspada, te je odlučilo da se granice među državama nastalima od bivših jugoslavenskih republika ne mogu mijenjati osim slobodno postignutim sporazumom, a da inače bivše granice postaju granice zaštićene međunarodnim pravom. Predsjednik je Mesić tom prigodom, kako je priznao novinarima, s Badinterom porazgovarao o graničnim problemima sa susjednom nam Slovenijom. Badinter mu je navodno dao i svoje mišljenje i savjete, ali niti jedan niti drugi više od toga nisu željeli podijeliti s javnosti.

Kako su hrvatski građani već navikli da politička elita o stvarima koje su od najvitalnijih nacionalnih interesa razgovaraju potajno, kriomice i daleko od njihovih očiju i ušiju, a kako se to već često puta pokazalo prilično lošom strategijom, ne treba čuditi što situacije poput ovih unaprijed bude nervozu i nepovjerenje. Jer realno gledajući na nedavne diplomatske poteze hrvatske vanjske politike, ona je već odavno u očima «malih ljudi» izgubila sve kredite, ako ih je ikada i imala. Pa iako ne možemo unaprijed govoriti o ovom konkretnom slučaju ni u negativnom ni u pozitivnom smislu, naprosto jer nam nikakvi detalji same konverzacije nisu poznati, znajući i uzimajući u obzir koliko su ljudi koji s hrvatske strane u te pregovore ulaze do sad o državnim interesima vodili računa, predosjećaj ne može baš biti previše pozitivan.

Pa iako se trenutno bavi značajnim stvarima za hrvatsku državu, jer što je svakoj zemlji bitno ako to nisu njene granice, Mesić je ne želeći ništa prepustiti slučaju uspio prokomentirati i navodnu potporu koju je biskup Juraj Jezerinac pružio takozvanoj novoj «braniteljskoj» stranici. Mesić ga je tako i ovoga puta, kao i prije nekoliko mjeseci kada se govorilo o mogućnosti ukidanja vjeronauka u školama, upozorio da se ne miješa u politiku, inače će on (Mesić!) biti «prisiljen» obratiti se Svetoj Stolici. Stjepanu Mesiću bi se stoga trebalo postaviti vrlo jednostavno pitanje: je li su ga silna druženja i proslave s njegovim druškanima hrvatskim komunistima, ovaj «antifašistima», zaista toliko povukla u neka druga vremena, kada su se ljudima mogle braniti raznorazne stvarčice, primjerice, da javno izražavaju svoje mišljenje o kojoj god temi, a posebice politici, ako to nije bilo u skladu s ideologijom tog vremena. Mesića bi također trebalo podsjetiti da se nalazimo u 21. stoljeću, da živimo u slobodnoj i samostalnoj Hrvatskoj u društvu koje bi trebala karakterizirati vladavina prava i demokracije i u kojem nitko pa ni on nikome ne bi smio određivati što će govoriti i čime će se baviti.

Izgleda da predsjednik kao čovjek iz svih i za sve režime ponekad pobrka lončiće, što ne treba ni čuditi, ako se zna koliko je godina u politici i koliko se stvari i ljudi u tim godinama u ovoj državi promijenilo, pa čak i država sama, samo je Mesić ostao ista, vječna konstanta. A ako je tome tako koliko je prikladno i uputno da političar takvoga «pedigrea» danas u miru, ispod žita kroji granice utvrđene krvlju poginulih branitelja, ali i onih živih koji su se sada «drznuli» imati i neke svoje internetske stranice, a jedan je biskup takvome «zločinačkom» pothvatu navodno dao i svoju potporu. Ma kako su se samo usudili, svašta ljudima danas pada na pamet. No, ako je čitava priča pridonijela da se Mesić bar jedan dan okani ustaša i partizana – dobro je, zapravo, odlično.

M.M.B.

{mxc}