Čitamo u medijima o najnovijim zabranama koncerata pjevača Marka Perkovića Thompsona, u Umagu i u Otoku. O Thompsonu na ovome mjestu ne treba previše trošiti riječi, jer u današnje vrijeme svi znaju što njegovo ime većini Hrvata predstavlja – automatski ga se povezuje s domoljubljem, Domovinskim ratom, braniteljima... No, za one bliže vlasti i medijima on je sinonim za nešto negativno, promoviranje nekakvoga neoustaštva (što je u današnje vrijeme na ovim prostorima sve popularniji izraz), a sve to naravno bez neke stvarne podloge i argumenata. Jer, ako ćemo govoriti o pjevanju tih «zabranjenih « pjesama, Thompson je i sam priznao da ih je pjevao za vrijeme rata, odnosno nakon izbora 2000. godine, kao znak bunta protiv novoizabrane vlasti. Također je priznao i da je to bila pogreška koja je dala «štofa» njegovim neistomišljenicima da ga po medijima, što stranim, što domaćim, razvlače kao nekakvog neonacističkog gurua.

Činjenica koja je jasna kao dan jest da niti su Hrvati nacisti, niti je Thompson njihov vođa. Ovdje je zapravo posrijedi jedna prljava politika, koja se dobrom starom provjerenom srbo-komunističkom metodom začepljivanja Hrvatima usta ustaštvom i nabijanja povijesne krivnje služi kako bi i dalje ostvarivala svoje dobro poznate ideološke ciljeve. A onda se jave takozvani «lijevi intelektualci» sa svojih «visina» komentirajući posprdno kako tamo neki ograničeni i primitivni nacionalisti ništa ne razumiju pa im se valjda ne treba previše ni objašnjavati, oni se, iako deklarirani humanisti, liberalisti i pacifisti tada prvi zalažu za ništa drugo no primjenu represivnih mjera protiv onih koji su za razliku od njih u zabludi, iskazujući pri tome svoju rasističku prirodu. Po njihovom propovijedanju svatko tko se danas osjeća ponosnim na svoje podrijetlo zasigurno ima i ustašku ikonografiju pa makar i pod krevetom.

Ti isti bi se ljudi, odnosno «viša rasa», trebali zapitati tko li je u toj priči zapravo ograničen, oni koji samo vole svoju domovinu (i ne vole da im se nameću bilo kakvi vođe,  pa tako ni pjevač koji istina ima lijepe domoljubne pjesme, ali i ništa puno više od toga), ili oni koji takve trpaju u ladice primitivizma i rasizma, zajedno s (što im je uvijek vrlo prikladno) Crkvom, od koje zaziru kao vrag od tamjana. Postavlja se pitanje, misle li oni da primjerice mnogim hrvatskim akademicima, doktorima i profesorima, deklariranim Hrvatima (nije da se ičija osobna vrijednost mjeri titulom, ali sada govorimo o intelektu na koji se ti i takvi pozivaju), zaista treba nekakav guru preko kojeg bi izrazili svoje hrvatstvo ili oni to čine svaki na svoj način cijeloga svog života? Tko tu koga zapravo vrijeđa i tko je ograničen?

Čini se da su spomenuti potpuno krivo protumačili to što se njihova pisma objavljuju na udarnim mjestima u visokotiražnim novinama, dok se pisma svih drugih koji drugačije misle ne objvaljuju. Kada shvate da su najobičnije marionete zlonamjernih ljudi kojima Hrvatska nikad nije i ne će biti u srcu, ako to ikada shvate i sami sebi priznaju, vjerojatno će se spustiti sa svojih fiktivnih intelektualnih visina među nas obične smrtnike, koji eto možda ništa ne razumijemo, ali su nam vrijednosti u životu uredno posložene i svakoga se dana možemo pogledati u ogledalo.

M.M.B.

{mxc}