Kao odgovor na učestala pitanja hrvatskih građana o tome što se od EU-je, a nakon ulaska Hrvatske u istu konkretno može očekivati, najbolje mogu poslužiti procjene neovisnih financijskih stručnjaka (jer mišljenju se politike ionako ne može previše vjerovati). Dakle, predviđanja su sljedeća. Ulazak RH u EU trebao bi nam zapravo donijeti «puno lipih stvari». Primjerice, niz ozbiljnih šokova državnom proračunu, kako na prihodnoj, tako i na rashodnoj strani. Kada je riječ o proračunskim prihodima, hrvatsko članstvo u EU značit će odljev znatnog dijela novca hrvatskih poreznih obveznika u zajedničku blagajnu u Bruxellesu. To se, prije svega, odnosi na carinske prihode, koji će pretrpjeti dvostruki udar, budući da će se, s jedne strane, smanjiti zbog preuzimanja carinske tarife EU-a, dok će, s druge strane, čak tri četvrtine tih prihoda automatski odlaziti u zajedničku blagajnu u Bruxellesu. A kako «divote» proizašle iz promjena carinskih propisa izgledaju u praksi odlično se može vidjeti i na primjeru polumrtve BiH, u kojoj glavnu riječ već duže vremena vode europski birokrati.(mmb)

 

 

Jednom je upala u baraku skupina Talijana. Na njima talijanske odore a na glavi petokraka. Dakle, talijanski partizani, koji su do 1943. služili Duceu te palili i pljačkali po selima Dalmacije. Samo su nam još oni nedostajali! Kriče i viču, tražeći da im damo novce, naliv-pera i cigarete. A mi opljačkani do kože tko zna već po koji put. Mora biti, da je sada već pokojnom Lovru Štakuli, kasnijem vaterpolo reprezentativcu, prekipjelo. Ustao je s poda, zaletio se na Talijane, te jednog zgrabio za prsa i počeo mu nabrajati sve po spisku. Talijani, iako naoružani, pokupiše se, i više ih nismo vidjeli. Tu u Prečkom sam sreo dva brata – dva moja prijatelja iz Dubrovnika, Milu i Dinka Vidović. Milo se je povlačio kao civil, a Dinko je bio hrvatski vojnik, no negdje je došao do civilna odijela i priključio se Mili. Obojica su sada bili u baraci civila, ali fizički oba jako oslabljena. Zvali smo ih da pređu k nama u vojničku baraku, pa da unaprijed zajedno dijelimo sudbinu. Uz svu muku, mi smo još uvijek bili u boljoj kondiciji od civila, među kojim je bilo i starijih ljudi. No, oni su to odbili.(N.Mulanović)

 

 

Hrvatska politika i u novoj će 2009. godini izgleda nastaviti s praksom zabijanja glave u pijesak i ignoriranja očitog, svakog puta kada se dogodi nešto što je u suprotnosti s onim u što nas sustavno godinama manje li više uspješno pokušavaju uvjeriti. Tu se ponajprije misli na ulazak Hrvatske u EU na koji se s obzirom na godine «navlačenja» s Europom i ispunjavanja raznoraznih «uvjeta» (koji uvjeti nikad nisu ni bili) s hrvatske strane sve više nalikuje naslovu, a na žalost i sadržaju svjetskog književnog klasika «U očekivanju Godota». I umjesto da se već odavno pokušao pronaći alternativni plan odnosno način razmišljanja kako da se Hrvatska dok je na čekanju ili potpuno neovisno od EU pokuša isčupati iz gospodarsko ekonomske krize u kojoj se evidentno nalazi, politička elita i dalje ostaje pri svojoj liniji manjeg otpora, čekajući spas koji u smislu u kojem to Hrvatskoj treba od Europe najvjerojatnije ne će ni doći. Jer teško je očekivati da će unija Hrvatskoj iskrcati milijune ili milijarde nužno potrebnih eura, kad sama neuspješno vodi vlastite bitke i pleše na rubu ponora egzistencije. A da bi ta ista unija o ulasku Hrvatske u EU uopće i razmislila očigledno je (svima osim hrvatskoj politici) da se to mora odviti jedino i isključivo u skladu s njihovim preferencijama i planovima. A o njima se ovih dana vrlo otvoreno izjasnio i vodeći dužnosnici Češke, zemlje koja je od 1. siječnja 2009. nova predsjedajuća država Europske unije. A što su rekli Česi? Češki premijer Topolanek najavljuje da im je za vrijeme predsjedanja EU prioritet Zapadni Balkan, a ministru Schwarzenbergu je ključan - Balkan. Dakle, Hrvatska da, ali samo u okviru Zapadnog Balkana. (mmb)

 

 

Nikada neću zaboraviti jednog malog balavca, vraga, razbojnika. Sigurno nije bio stariji od 13 ili 14 godina. Jahao je na konju zajedno s jednim partizanskim oficirom, te dok je kolona stajala, u dva navrata je sišao s konja, odabrao zarobljenika, koji mu se, valjda po izgledu, nije svidio, odveo ga par metara dalje od kolone i pucao mu u glavu. Praveći se važan, puhnuo bi u cijev od pištolja i ponovo ga zataknuo u futrolu, te se smijući vratio oficiru. Odahnuli smo kad su se ova dva krvnika od nas odmakla. Pitam se, kako se taj čovjek, ako je još živ, danas osjeća. Muči li ga savjest. Konačno, predgrađe Maribora. Pri duši nam je olakšalo. Sretni smo, da smo se dočepali grada, jer mislimo, da će sada zvijerstva prestati. Žene iznose pred vrata lonce vode, pa premda ih čuvari tjeraju i vodu proljevaju, one je opet iznose. Mi letimo na vodu usprkos kundačenju. Tuku i psuju ali u gradu ne ubijaju. Uspio sam se dočepati jednog lončića, pa jednog popio a drugog istresao po sebi i tako redom.(N.Mulanović)

 

 

Kako se na kraju svake stare, a u iščekivanju nadolazeće godine zbrajaju računi i podvlači crta, može se zaključiti kako hrvatska «bilanca» ovih dana i nije baš pozitivna, a pitanje je kada će to i postati, ako se stvari nastave odvijati ovako kako već duže teku. Ako bismo radili nekakvu kratku retrospektivu, 2008. godina što se Hrvatske tiče i nije bila godina za pamćenje, baš suprotno. Počelo je donekle pozitivno – u siječnju je Hrvatska postala nestalna članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda na dvije godine, no pozitivnost je odmah poklopila negativnost koja se očitovala u odustajanju hrvatske Vlade od primjene ZERP-a iako se prije parlamentarnih izbora klela da to ne će učiniti. No, politička elita u Hrvata je dosljedna samo i isključivo u svojoj nedosljednosti. Lijepu je Našu također odmah na početku godine protresao i slučaj Jagodnjak, koji je svima demonstrirao kako to izgleda kada se djeci usred Hrvatske brani slušati nastavu na hrvatskom jeziku. U veljači se nije događalo ništa posebno spektakularno, osim što je Kosovo proglasilo neovisnost, u Beogradu su se palile hrvatske zastave, a «demokratski» predsjednik Tadić, veliki prijatelj Mesića i Sanadera usred New Yorka na tečnom engleskom ispljuvao Hrvatsku, onako kako to samo «prijatelji» čine.(mmb)

 

 

Moja jedinica, Časnička škola HOS-a, a koja se je sastojala od jedne bojne, a ova od pet satnija po 120 ljudi, krenula je na povlačenje uredno u sklopu ostalih jedinica. Zagreb smo napustili 7. svibnja u potpunom sastavu, iako na povlačenje nitko nije bio prisiljen. Tko je želio napustiti Školu i ostati u Zagrebu, mogao je to učiniti, no kako sam poslije niza godina ustanovio, svega se je par pitomaca okoristilo ovom slobodom. Predhodno smo primili municiju, suhu hranu i svaki od nas po par novčanica kuna. Ne sjećam se više koliko je to novaca bilo, ali znam da je to bio lijepi iznos. Išlo se je pješke te putem noćilo po štagljima i poljima, kako bi se već koja jedinica snašla. Od partizana nije bilo ni traga – sve do Celja. A onda iznenađenje. Šok. Celje je iskićeno slavolucima i parolama u počast «oslobodioca», te pretežno slovenskim i jugoslavenskim zastavicama s petokrakom, a partizani stoje na kolniku i promatraju nas. Naoružani mi, naoružani oni, ali nitko nikoga ne dira. Samo jedni drugima po koju dobacimo, časteći se onako masno po balkansku. Partizani su, naime, pred Celjem razoružavali njemačku vojsku i puštali je dalje nesmetano u pravcu Austrije. Tu su došli do bogatog plijena u oružju i prijevoznim sredstvima, pa su nas te iste jedinice narednog dana, na našem putu prema granici prestigle, vozeći se na njemačkim kamionima. I tom prilikom smo izmijenili «bratske» pozdrave, ali se dalje od toga nije išlo. No, osjećali smo, da bismo mogli biti napadnuti. I stvarno. Mislim, već slijedećeg dana su nam priredili «dobrodošlicu», te nas u jednom klancu zasuli bacačima. Okršaj nije dugo trajao, no tom prilikom smo ostali bez kuhinje koja nam je uništena granatom. (N.Mulanović)

 

 

Ugledni engleski političar W. Churchill davno je rekao kako u politici ne postoje prijateljstva, već samo interesi. Da je tome tako dovoljno je pogledati na koji način već stoljećima funkcioniraju svjetske političke elite. Svjetske, ali ne i hrvatske. Jer hrvatska se vanjska politika već odavno ne vodi nacionalnim interesima, već osobnim ambicijama političkih «vođa» kojima ništa nije sveto, pa tako ni domovina. A još malo papra u ionako preljuto jelo ovih je blagdanskih dana svojim nepromišljenim (ili što je možda još gore – promišljenim) izjavama i postupcima dodao premijer Sanader. On se, naime, na otvorenje nove dionice autoceste Šestanovac - Zagvozd - Ravče uputio ni manje ni više no unajmljenim avionom slovenske kompanije Linxair. Sanader je također prokomentirao kako se slovenskim avionom provozao s velikim guštom. A taj je premijerov «gušt» stajao tričavih 4 500 eura ili u prijevodu 32 000 kuna. Pa tko smo mi, građani ove zemlje, a da mu to zadovoljstvo uskratimo, pogotovo ako je za sreću potrebno tako malo. No, ono što je posebno zanimljivo jest pitanje, zašto premijer u nedostatku vladina aviona na otvorenje nije doišao tom istom autocestom koju je prije nekog vremena tako ponosno otvorio. Istom autocestom koju su naravno platili hrvatski građani, kao uostalom i premijerovu vožnju slovenskim avionom. Bilo kako bilo, Slovenci su premijera provozali (ili izvozali) kako hoćete, a Hrvati će to ponovno platiti. I to višestruko.(mmb)

 

 

Neki dan sam naletio na tekst Matije Babića, osnivača Portala Index.hr, u kojem je ukratko ispričana priča o tome kako je nastao jedan od danas najčitanijih portala u Republici Hrvatskoj. Dakle, sve je počelo iz mladenačke zanesenosti, pa je mali Matija radio i više od deset sati dnevno na svojim prvim internetskim stranicama. Ono što je razlikovalo Matijinu od sličnih takvih mladenačkih inicijativa, kojih je bilo i kojih i danas ima dosta, je možda doza bezobrazluka s kojom je tražio svoje mjesto pod suncem. Tako je primjerice razgovor s Ivicom Račanom dobio izmislivši podatak kako je Tony Blair 5,17% glasova dobio preko Interneta. No, ono što je napravilo ključnu razliku u slučaju Matije Babića bio je George Soros, odnosno njegova zaklada Otvoreno društvo. Oni nisu tražili ljude koji će pisati što im oni kažu, nego su tražili ljude koji već pišu kako oni žele. I to su onda bili spremni financijski podržati.(mm)