Kako se na kraju svake stare, a u iščekivanju nadolazeće godine zbrajaju računi i podvlači crta, može se zaključiti kako hrvatska «bilanca» ovih dana i nije baš pozitivna, a pitanje je kada će to i postati, ako se stvari nastave odvijati ovako kako već duže teku. Ako bismo radili nekakvu kratku retrospektivu, 2008. godina što se Hrvatske tiče i nije bila godina za pamćenje, baš suprotno. Počelo je donekle pozitivno – u siječnju je Hrvatska postala nestalna članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda na dvije godine, no pozitivnost je odmah poklopila negativnost koja se očitovala u odustajanju hrvatske Vlade od primjene ZERP-a iako se prije parlamentarnih izbora klelaizbora klela da to ne će učiniti. No, politička elita u Hrvata je dosljedna samo i isključivo u svojoj nedosljednosti. Lijepu je Našu također odmah na početku godine protresao i slučaj Jagodnjak, koji je svima demonstrirao kako to izgleda kada se djeci usred Hrvatske brani slušati nastavu na hrvatskom jeziku. U veljači se nije događalo ništa posebno spektakularno, osim što je Kosovo proglasilo neovisnost,  u Beogradu su se palile hrvatske zastave, a «demokratski» predsjednik Tadić, veliki prijatelj Mesića i Sanadera usred New Yorka na tečnom engleskom ispljuvao Hrvatsku, onako kako to samo «prijatelji» čine.

U ožujku je pred Haškim sudom započelo suđenje trojici hrvatskih generala - Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču - optuženima za «zločine» počinjene tijekom Oluje. Od tada do danas u Haagu traje farsa, koja kako vrijeme više odmiče sve više neodoljivo s obzirom na raspadajuću optužnicu djeluje kao brod koji neumitno tone, ma koliko se pojedini hrvatski dušobrižnici trudili da se optužbi pomogne spasiti što se spasiti može. No, bez obzira na njihova «domoljubna zalaganja» od svega toga najvjerojatnije ne će biti ništa, jer ni sav novac i utjecaj svijeta ne može iskonstruirati dokaze koji bi potkrijepili bajku o takozvanom zločinačkom pothvatu ili kako je mi Hrvati zovemo – Olujom, najvećom bitkom Domovinskog rata. U ožujku je srpska politika još jednom demonstrirala svoje prijateljske namjere povukavši svog veleposlanika iz Zagreba zato što se Hrvatska drznula priznati Kosovo. S travnjem su došle i prve zrake sunca, a Hrvatska je s Albanijom na samitu u Bukureštu dobila toliko iščekivanu pozivnicu za NATO.

Dan kasnije na tlo Lijepe Naše stupa američki predsjednik George Bush, koji u Hrvatskoj ostao dva dana, dovoljno da se najede i napije biranih gurmanskih delicija koje su na njega proizvele euforičan učinak, te što zbog toga, a što zbog sunca koje mu je blještalo u oči, nikako nije mogao prestati namigivati. No i usljed svoje, nazovimo to tako jednostavnosti, na većinu Hrvata ostavio je relativno simpatičan dojam, a gromoglasno najavljivani antiamerički prosvjedi diljem Lijepe Naše neslavno su završili i prije no što su počeli. U svibnju, ponovno prozivke – prvo se oglasio Milorad Dodik s pričama kako je Hrvatska stvorena na etničkom čišćenju, da bi njegove riječi brže bolje potkrijepio srbijanski ministar vanjskih poslova Vuk Jeremić, isti onaj koji danas inzistira na prijateljskom dijalogu. Ime mu pristaje u potpunosti, barem što se stare poslovice o vuku, dlaci i ćudi tiče. Srpanj ćemo pamtiti po povratku domoljuba Zvonka Bušića u domovinu nakon odsluženih 32 godine u američkom zatvoru, za čin koji nije htio da se dogodi niti on niti njegovi pomagači u očajničkom pokušaju promicanja istine o tamnici u kojoj su Hrvati tih desetljeća životarili. Svoju je kaznu ipak odslužio ponosno, kao što se ponosno vratio na rodnu grudu, svojoj supruzi, obitelji i sunarodnjacima koji su se poklonili njegovoj žrtvi. Tih dana u Beogradu je uhićen bivši vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić, optužen za genocid i ratne zločine u BiH.

U kolovozu – opet Tadić, ovoga puta traži ispriku od hrvatskih vlasti za provođenje Oluje. U rujnu nastupa takozvano zatišje pred buru odnosno listopad, studeni i prosinac, mjesece u kojima se dogodilo najviše ružnih stvari koje su obilježile proteklu godinu. Njih ćemo samo nabrojati, bez pretjeranog komentiranja jer nakon svih priloga koje smo objavili dodatne riječi bile bi suvišne. Izručenje generala Zagorca, krvničko ubojstvo Ivane Hodak (o kojem se do današnjeg dana ništa ne zna) kao i gnjusni medijski pokušaji diskreditiranja nje kao osobe, ubojstvo Ive Pukanića, neuspjela akcija Indeks, blokiranje pregovora s EU od strane Slovenije, prosvjedi, diskriminacija ljudskih prava i sloboda koja je demonstrirana na domoljubnom pjevaču Marku Perkoviću Thompsonu, i tako dalje i tako dalje... Kako ipak ne bi završili u potpuno negativnom tonu, za kraj ove ili bolje rečeno za početak nove 2009. ostavit ćemo ipak tračak svjetla. Nakon neprevomoćne presude kojom je kapetan Laptalo osuđen na 14 godina zatvora, iz Grčke napokon stiže dobra vijest. Drugostupanjski prizivni sud u Patrasu oslobodio je hrvatskog kapetana svih apsurdnih optužbi po zapovjednoj odgovornosti za krijumčarenje, a Hrvatska je preuzela jednomjesečno predsjedanje Vijećem sigurnosti UN-a.

Toliko o događajima (više ružnim nego lijepim) koji su obilježili 2008. U nadi da će nam nova 2009. ipak svima donjeti puno više sreće i zadovoljstva svim čitateljima HKV Portala želimo sretnu Novu!

M.M.B.

{mxc}