Prošlotjedni prosvjedi hrvatskih ratara i stočara, te teški pregovori kojisu u tijeku između ratara, hrvatske Vlade i otkupljivača ratarskih kultura (uprvom redu mlinara) dokazuju da stanje u poljoprivredi, odnosno barem u njenomvećem dijelu nije dobro. Problemi u hrvatskoj poljoprivredi postoje odavno.Treba reći da je mnogo problema naslijeđeno iz razdoblja komunizma, da mnogi odnjih, poput pitanja vlasništva poljoprivrednog zemljišta nisu riješeni (a biloje vremena nakon rata), ali su uzroci mnogih nevolja, da tako kažemo,“suvremeni”. Isto tako treba reći da ima grana poljoprivrede u kojima jesituacija mnogo bolja, usudili bismo se reći vrlo dobra u usporedbi sproizvodnjom žita, mlijeka i ulja. (djl)

 

 

Ljudi koji sebe nazivaju šišmišima, slušaju noću Treći program Hrvatskoga radija. Dragocjen je to program, koji televizijskim zabavama i krimenima usuprot – njeguje zaboravljenu intelektualnu zabavu, uzvišeniju igru duha, dostojnost i dostojanstvo uma, otkrića drugih svjetova ili iznenađujućih tumačenja ovoga svijeta u kojemu nam je živjeti. Od 1991. godine uređivao je novinar i urednik Ratimir Vince mozaičnu emisiju «Refleski i refleksije» i unutar nje rubriku «Riječ života» u kojoj su katolički teolozi tumačili nedjeljna Evanđelja, te je tako s vremenom nastala cijela antologija blistavih eseja u kojima su slušatelji upoznavali i do tada u nas uglavnom nepoznata djela kršćanskih filozofa 20. stoljeća. Dio tekstova objavljenih na Trećem programu HR-a od 1997. do 2002. tiskan je sada u knjizi «Kršćanska misao XX. stoljeća», kao i izbor iz djela pedesetak najvažnijih kršćanskih mislioca u prošlom stoljeću. Knjigu je uredio Ratimir Vince, a pogovor napisao Zdravko Gavran.(H.Hitrec)

 

 

Prosvjed dijela hrvatskih poljoprivrednika završen je nakon dogovora predstavnika poljoprivrednika s dvoje potpredsjednika hrvatske Vlade. Naoko lijepa vijest, ali samo naoko. Traktori su, istina, napustili Zagreb, prosvjednici se vraćaju svojim kućama i svojim poslovima, Vlada je odahnula. Sve je to, međutim, samo privid, samo naizgled su seljaci dobili što su tražili. Ostali su ogromni problemi, koji traju odavno, a koji su samo pogoršani situacijom u koju je hrvatska poljoprivreda, i ne samo ona, dovedena tzv. «približavanjem Europskoj Uniji i usvajanjem europskih standarda», na način na koji to čine hrvatske vlade od 2000. godine, dakle od potpisivanja Pakta o stabilizaciji i pridruživanju EU. Ovaj je put razlog prosvjeda bilo mlijeko, njegova cijena. Naime, otkupna je cijena mlijeka pala s više od 3 kune na oko 2 kune, pa su uspaničeni proizvođači mlijeka pristali u pregovorima s predstavnicima hrvatske Vlade na zaštitnu cijenu od 2 kune i 20 lipa po litri mlijeka, bojeći se da bi mogli «dobivati» za litru mlijeka i daleko manje.(djl)

 

 

Kako je trenutno aktualno razdoblje u kojem hrvatskim maturantima završava njihovo srednjoškolsko obrazovanje, a mnogima od njih započinju pripreme za upis na fakultete, zanimljivo je pročitati priče koje mediji donose o dijelu onih koji se tijekom školovanja nametnuo svojom sposobnošću. Bolje rečeno – o planovima za budućnost tih mladih ljudi, koji su, ako bi odabrani uzorak zaista i predstavljao mišljenje većine, za budućnost ove države itekako zabrinjavajući. Večernji list tako piše o dvojici mladića i jednoj djevojci koji školovanje namjeravaju nastaviti na prestižnim svjetskim sveučilištima.Taj princip, naravno ne predstavlja nikakvu novost, godinama iz gotovo svake generacije na školovanje u inozemstvo odlazi određeni broj mladih ljudi, željnih učenja, usavršavanja i mogućnosti koje im, barem što se određenih područja tiče, fakulteti u Hrvatskoj možda i ne mogu pružiti na razini koju imaju strane škole. Tu se prije svega ne misli na mogućnost dobivanja znanja, jer većina je sveučilišnih profesora u Hrvatskoj itekako stručno osposobljena, uostalom mnogi su od njih dio svojega života također proveli izvan Hrvatske na stručnim usavršavanjima. (mmb)

 

 

Ovogodišnje izdanje Kruga za trg u organizaciji istoimene građanske inicijative, održano je u Zagrebu, 6. lipnja. Na trgu zbog naziva kojega Hrvatska i Zagreb umiru od stida, okupilo se prema novinskim i radiotelevizijskim izvješćima oko tisuću i pol ljudi, što su bile i moje procjene na licu mjesta, s tendencijom prema dvije tisuće. U svakom slučaju ne samo premalo, nego i poražavajuće malo. Naslonjen na zgradu HNK mogao sam stabilno razmišljati i donositi zaključke koji su u prvotnoj varijanti sadržavali opscene riječi na račun onih što bi trebali biti u Krugu za trg ali nisu došli. Možda su bili na Tomislavovu trgu, gdje je priređeno atraktivno natjecanje u vratolomnim skokovima motobiciklima, uz pratnju deset tisuća Zagrepčana. Možda su bili na Jelačićevom trgu, gdje su već svirali, pjevali i galamili navijači nogometne reprezentacije. Možda su bili na izletu jer je dan bio prekrasan, sunčan i miran. Možda nisu bili obaviješteni, premda su barem čitatelji «Večernjega lista» mogli saznati kada se održava skup na trgu koji još nosi ime zločinca Tita. Možda nisu obaviješteni o događajima u prvim mjesecima nakon svršetka Drugoga svjetskog rata. Možda ne znaju čitati, ili ako znaju – preskaču napise i feljtone o zločinima nad Hrvatima (i ne samo Hrvatima) počinjenim 1945., ali i u svim desetljećima komunističke diktature.(H.Hitrec)

 

 

Koncert kojega će, kako stvari sada stoje i ukoliko se u međuvremenu ništa ne promjeni, u Areni Zagreb održati Fahreta Jahić Živojinović, poznatija kao Lepa Brena, nije samo još jedan od simptoma teške i kronične bolesti hrvatskoga naroda – bolesti zaborava, nego i gaženje svih vrijednosti stvaranih tijekom Domovinskoga rata i vrijeđanje svih osoba koje su svoje živote utkale u temelje hrvatske državnosti. U Hrvatskoj doduše mnogi bivši četnici danas uživaju status uglednih građana, participiraju u vlasti i medijima, kandidiraju se na lokalnim izborima, tako da je najavljeni koncert samo još jedan u nizu iskaza hrvatskog nacionalnog mazohizma i servilnosti. No, ovaj ovaj koncert sadrži i jednu političku poruku: on je vrlo jasna poruka svima da ugnjetavanju, ponižavanju i pljuvanju Hrvatske nema kraja, i kako mi tu ne možemo ništa napraviti.(D.Dijanović)

 

 

Sudeći prema najavama medijskih izvora «bliskih» Sanaderu, relativno pozitivno izvješće koje je o suradnji Hrvatske s Haškim sudom Vijeću sigurnosti UN-a podnio glavni haški tužitelj Serge Brammertz, nikoga nije pretjerano iznenadilo. A što u izvješću piše? Brammertz je dakle naveo kako je Hrvatska u proteklih šest mjeseci učinila pomak te je čak zahvalio premijeru Ivi Sanaderu na njegovu osobnom angažmanu i pomoći. Ipak, istaknuo je kako Ured tužitelja nije uspio dobiti određeni broj «ključnih vojnih dokumenata» vezanih uz akciju Oluja. Riječ je, naravno, o takozvanim topničkim dnevnicima. Pritom Brammertz, kao uostalom i nitko drugi od strane tužiteljstva ili Haškog suda općenito nisu našli shodnim objasniti kada su to i na koji način imaginarni topnički dnevnici za njih postali «ključnim dokazom» s obzirom da je optužnica protiv Ante Gotovine podignuta 2001. godine, a topnički su dnevnici prvi puta službeno spomenuti u jesen prošle godine. Nije li to zapravo svojevrsni potez očajnih tužitelja, kojima se politički skrojena optužnica na očigled čitavog svijeta raspada po šavovima?(mmb)

 

 

Slobodni i neovisni mediji trebali bi biti ili bar u razvijenim državama jesu, svojevrsne udarne snage provođenja i razvoja demokracije. Na žalost, barem što se Hrvata u Bosni i Hercegovini tiče, oni će s ostvarenjem svojih demokratskih prava na slobodu medija morati još neko vrijeme pričekati. Ponajviše iz razloga što na nacionalnoj razini za razliku od mnogobrojnih srpskih i muslimanskih programa, ne djeluje ni jedan program na hrvatskom jeziku. Mogućnost dobivanja objektivne informacije svodi se dakle na svega nekoliko lokalnih TV kuća sa slabim signalom i još slabijom kvalitetom i nekoliko tjednika koji se također ne mogu pohvaliti kvalitetnom i dosljednom uređivačkom politikom. Slična, ako ne i ista situacija trenutno je sa stanjem medija i u Hrvatskoj. O slobodi i neovisnosti onih «najvećih» u Hrvatskoj danas govoriti je zaista pretenciozno. Tiskovine, a na žalost i TV kuće (pa čak i ona nacionalna) sveli su se na poslušnike reklamiranja samo određenih političkih opcija i ideja, dok su svi koji se usude misliti drugačije svim mogućim sredstvima u svakom smislu gurnuti doslovno na margine zbivanja.(mmb)