Nije problem u seljacima

Prošlotjedni prosvjedi hrvatskih ratara i stočara, te teški pregovori kojisu u tijeku između ratara, hrvatske Vlade i otkupljivača ratarskih kultura (uprvom redu mlinara) dokazuju da stanje u poljoprivredi, odnosno barem u njenomvećem dijelu nije dobro. Problemi u hrvatskoj poljoprivredi postoje odavno.Treba reći da je mnogo problema naslijeđeno iz razdoblja komunizma, da mnogi odnjih, poput pitanja vlasništva poljoprivrednog zemljišta nisu riješeni (a biloje vremena nakon rata), ali su uzroci mnogih nevolja, da tako kažemo,“suvremeni”. Isto tako treba reći da ima grana poljoprivrede u kojima jesituacija mnogo bolja, usudili bismo se reći vrlo dobra u usporedbi sproizvodnjom žita, mlijeka i ulja.

Prvenstveno pri tom mislimo na vinogradarstvo i maslinarstvo. Obje su tegrane poljoprivrede silno napredovale od osamostaljenja Hrvatske. Površine podtim kulturama su se umnogostručile, obrađuju su nekad zapušteni maslinici ivinogradi, posađeni su, doslovno, milijuni novih biljaka. Kvaliteta proizvodaod tih kultura, vina s jedne strane te maslina i maslinovog ulja s druge straneu stalnom je usponu i već je dosegla najvišu svjetsku razinu. Naglašavamosvjetsku, a ne europsku, budući da, nažalost, pojam «europski», s razlogom sveviše nosi negativnu, a ne pozitivnu odrednicu, pogotovo u svezi spoljoprivredom. Dokaz tome su mnoga najviša odličja koja dobivaju mnogobrojnihrvatski proizvođači vina i maslinovog ulja, pri čemu u ovoj rečenici posebnonaglašavamo riječi «najviša» i «mnogobrojni». Ne radi se dakle o tek nekoliciniproizvođača, radi se o velikom povećanju razine cijelih tih granapoljoprivredne proizvodnje. Recimo usput i o redu koji vlada među cijenama tihproizvoda. Gotovo pa se može reći da veća cijena pojedine vrste tih namirnicagarantira i veću kvalitetu, a za neku prosječnu cijenu, podnošljivu prosječnomhrvatskom standardu dobiva se zavidna kvaliteta. Iako čovjek, naravno, nikadnije zadovoljan, i uvijek teži boljemu, može se reći da su, unatoč problemimakoji još postoje (ali koji se rješavaju!) zadovoljni i proizvođači i potrošačizadovoljni.

Postavlja se logično pitanje kako je moguće znatno napredovati u, primjerice,vinogradarstvu i maslinarstvu, a u mnogim drugim granama, poput mljekarstva iproizvodnje žita i ulja stalno se i bezuspješno boriti s istim problemima. Učemu je stvar? Odgovor je jednostavan. Mlijeko, kruh, tjestenina, biljno uljeosnovne su namirnice koje se svakodnevno troše. Proizvode se i troše u velikimkoličinama, i oko njih se vrti ogroman novac, pa su se u igru uključili mnogikoji u njima vide samo svoj profit uz što manje ulaganja i što manje rada.

Prvenstveno se tu radi o s jedne strane «strateškim ulagačima», a s drugestrane o «europskim standardima». «Strateški ulagači» su prvenstveno stranemultinacionalne kompanije koje su kupile, kojekakvim metodama i načinima,primjerice Dukat i Osječku mljekaru. Na ruku im naravno idu propisi EuropskeUnije, tj. «europski standardi» koji ne dozvoljavaju učinkovitu zaštitu domaćihproizvođača sirovina (mlijeka, žita, uljane repice, itd.), pa uvoze ogromnekoličine tih sirovina, rušeći cijenu domaćih proizvođača. A te su sirovineproizvedene u zemljama koje su mnogo bogatije od nas, a time i utjecajnije, pate države lako nađu načina za zaobilaženje propisa EU i za pomoć svojimpoljoprivrednicima. Osim toga, te su sirovine nastale uz daleko veću uporabukemije, dakle neprirodnih postupaka nego u Hrvatskoj. Naša je država još uvijekdaleko ekološki čišća od tih velikih i «učinkovitih» proizvođača hrane.

Naravnoda se EU deklarativno bori za ekološku proizvodnju, ali istovremeno ukidaoznake o podrijetlu hrane, dakle o državi u kojoj je proizvedena, povećava udiogenetski modificiranih sastojaka u hrani koji se ne mora deklarirati, itd. Radise o nevjerojatnom licemjerju EU koja se, opet deklarativno, toliko brine zaljudska prava, pa ljudi imaju tolika prava (bez obveza), ali se ljudima ukidapravo da znaju koju i kakvu hranu jedu, dakle jedno od prava koje bi trebalobiti uz pravo na život (u cjelokupnom smislu riječi) najistaknutije ljudskopravo, budući da bez hrane nema života.

A «uspjesi» europskih standarda i propisa u poljoprivredi vidljivi su i postalnim štrajkovima poljoprivrednika (mljekara, ribara, ratara) unajrazvijenijim zemljama EU. Što tek onda još čeka države koje su nedavno ušleu EU ili onu koja tek tamo srlja! To što u najbogatijim zemljama Zapada «porezniobveznici» ne podržavaju prosvjede tamošnjih posljedica samo je slika stanjaduha stvorenog na Zapadu, u prvom redu promidžbom: ljudi se sve više brinuisključivo za sebe, bolje reći za svoj novac, jer je to jedino važno kako bistemogli primjerice kupiti najnoviji mobitel, parfem kojeg rabi Vaša omiljenaholivudska zvijezda ili najnoviji Mc' Donaldsov hamburger.

Kad se na to doda i utjecaj hrvatskih «proeuropskih» Vlada, koje samoposlušno ispunjavaju zahtjeve iz Bruxellesa, koji su naravno u interesunjihovog krupnog kapitala, a ne slušaju i ne gledaju interese hrvatskihgrađana, dakle onih za koje bi trebali brinuti se i odlučivati, onda je nužnaposljedica situacija kakva danas vlada u dobrom dijelu hrvatske poljoprivrede –seljaci dobivaju sve manje novca za svoje sirovine, a zarađuju, i to besramno,uglavnom strani vlasnici prerađivačke industrije. I dok, primjerice, cijenaprerađenog mlijeka ili žita poraste i desetak puta (!) do trgovačkih polica,taj je omjer daleko manji kod, primjerice, maslina i grožđa. Osnovna razlikaje u tome što je ovo posljednje u hrvatskim rukama, u rukama poljoprivrednikakoji svoj posao rade s voljom i ljubavlju i, što je važno, kojima je dozvoljenoda tako rade, i da od takvog rada dobro žive. Zar ne bi to trebao biti ciljhrvatskih Vlada, a ne zadovoljavanje «europskih standarda» koji nas vode unavodno «bolju budućnost», a zapravo nas vode u besmislenu i bolesnu trku za navodnoboljim životom, pri čemu nam već na startu stave okove da ne bismo u takavbesmisleni život prebrzo došli. Jer, ne bi za EU bilo dobro da tamo stignemonepripremljeni, tj. neopranog mozga.

A nade još ima. Pokazuju to i hrvatski vinogradari i maslinari, koji su seuzdali u svoj rad, neopterećeni «europskim standardima».

D. J. L.