Detalji

Objavljeno: 17. svibnja 2010.

Nedjeljko Mihanović je cijenjeni hrvatski književni povjesničar, istraživač književne baštine, tekstolog, priređivač knjiga vrijednih autora, ali i svojevremeni istaknuti političar koji je obnašao jednu od najviših dužnosti u Republici Hrvatskoj, onu Predsjednika Hrvatskog Državnog Sabora. Rođen je 1930. u Sitnu Donjem pokraj Splita. Po struci je slavist i romanist. Radni vijek je proveo u HAZU, gdje je stekao zvanje znanstvenog savjetnika i upravitelja Odsjeka za književnost u Zavodu za književnost i teatrologiju. Doktorirao je 1975. disertacijom „Lirika Vladimira Nazora". Nositelj je najviših državnih odličja. Objavio je velik broj knjiga, studija, eseja, književnih kritika, razčlambi političkih zbivanja... U knjizi koju predstavljamo dr. Nedjeljko Mihanović je sabrao vlastite tekstove posvećene djelima i autorima čije je izvorište transcendentno, odnosno koji su stvarali u okrilju i nadahnuti kršćanskim istinama i vrijednostima. Kao motto knjizi preuzeo je misao Dámasa Alonsa: «Znanost o književnosti može sve više stezati obruč oko nepoznanice pjesničkog djela, ali njegova središta, nikada neće dostići. No penetraremos en el misterio».[1] (Đ. Vidmarović)

Detalji

Objavljeno: 16. svibnja 2010.

Javlja mi čitatelj Josip Baštek iz Križevaca što mu je otac prenio kad su partizani 1945. ušli u Križevce. Ukratko, smetao im je, među ostalim, arhiv grada, pa su kompletno arhivsko blago izbacili kroz prozor i konjskim zapregama odvezli na željeznički kolodvor. Nakon nekoliko dana čišćenja, sve je pretovareno u vagone koji su otišli put Slovenije, navodno, vozeći materijal "u preradu". Zgrada arhiva je potom pretvorena u "vojni ocek". Da je riječ o kulturocidu nema nikakve dvojbe. I danas će se svako složiti s time. No, kad je riječ o uništavanju ljudskih života poslije završetka Drugoga svjetskoga rata, stvari u nas stoje drukčije. Glasnogovornik komunističkog totalitarizma, Stjepan Mesić, opet je dao izjavu u kojoj opravdava komunističke zločine prethodnim ustaškim zločinima. Zločin je opravdavati zločin. Time se ne postiže trajna pomirba, ali se potiče razdor. Istina je temelj pomirbe. A istina o Bleiburgu i križnim putovima više je nego tragična i po broju ubijenih, i po načinima masovnih likvidacija, i po metodama kako su žrtve "pokapane", i po mjestima u kojima su zatrpane i po načinima na kojima su se stratišta desetljećima držala podalje od javnosti.(N.Piskač)

Detalji

Objavljeno: 16. svibnja 2010.

Zagrebačko izdanje Styrijinog glasila, «Večernji list, objavilo je 12. svibnja 2010. vijest pod naslovom: «Napadnut švedski karikaturist Lars Vilks» u kojoj stoji: «Švedski karikaturist Lars Vilks, koji je karikaturom proroka Muhameda s psećom glavom prije dvije godine razbjesnio mnoge muslimane, dobio je jučer udarac u glavu dok je držao predavanje o slobodi govora na sveučilištu Uppsala, prenosi BBC. Muškarac koji je sjedio u prvom redu prišao mu je i udario ga glavom u čelo. Vilks je pao i udario u zid, ali nije ozlijeđen. Vilksa je nakon pada oko 20 ljudi pokušalo napasti, pa je policija morala intervenirati i privesti dvoje ljudi». Drugi zagrebački tjednik, «Jutarnji list», glasilo Bode Hombacha [1] o ovome slučaju obavještava nešto drukčije. Prvo, njihov naslov glasi: «Studenti napali autora pseće karikature Muhameda», dok ispod fotografije tog događaja stoji tekst: «Gnjevni studenti prosvjeduju protiv Vilksovog predavanja». Drugo, njihov je uvod drugačiji: «Kontroverzni švedski karikaturist Lars Vilks napadnut je prilikom svog predavanja na švedskom Sveučilištu Uppsala. Gnjevni se student uspio probiti do katedre te Vilksa udariti glavom u glavu. Podsjetimo, Vilks je uvrijedio bio muslimane jer je proroka Muhameda bio nacrtao kao psa». (Đ.Vidmarović)

Detalji

Objavljeno: 14. svibnja 2010.

O jednoj temi već dugo želim pisati, ali (politički) događaji sustižu jedan drugoga, pa naslovnu temu uvijek nekako ostavljam po strani. Možda je nevažna, ali svakako spada u područje kulture svakodnevnoga života, ponešto i u zdravstvo. Radi se o buci. Bliži se ljeto i ljeto će doći usprkos ovom izrazito olujnom svibnju, a s ljetom i buka. S problemom buke borim se diletantski već desetljećima, ponekad dobivam, ponekad gubim, ali se ne povlačim. Prateći tiskovine, razgovarajući s ljudima itd. nailazim na česte slučajeve zlostavljanja bukom. To nasilje nije bezazleno ni bezopasno, poznajem ljude i cijele obitelji, pa i naselja ili dijelove naselja kojima je buka ugrozila život ili ga ogorčala. Najgore je to da ne postoji svijest o buci kao zagađenju koje je istovjetno ili čak opasnije (pa i smrtonosnije) od drugih oblika zagađivanja. Propisi koji se donose s državne razine, županijske ili općinske i gradske, ostaju u mnogomu mrtva slova na papiru, a ugroženi bukom najbolje znaju kako je teško obraniti se, kako je teško uvjeriti policiju i druge službe koje bi trebale reagirati – da im je život postao nepodnošljiv.(H.Hitrec)

Detalji

Objavljeno: 14. svibnja 2010.

Skupina žena „Krug", 5. svibnja 2010. u Zagrebu organizirala je godišnju komemoraciju za žrtve Bleiburga i Križnih putova. Zamisao ima za cilj održavanje redovitih godišnjih komemoracija u Zagrebu, te u drugim hrvatskim gradovima, uz središnju komemoraciju koja se održava na Bleiburškom polju u Austriji. Ovogodišnja komemoracija bila je posvećena mladim ljudima umorenim u jugoslavenskim kaznionicama. Jugoslavenski su zatvori naime bili jedan od tužnih hrvatskih križnih putova. Samo u zatvorima današnje Republike Hrvatske robijalo je 40.000 političkih zatvorenika, a najmanje je 400 njih tijekom odsluženja kazne likvidirano ili je umrlo od posljedica mučenja. U nastavku donosimo dva od osam svjedočanstava izloženih na komemoraciji, jedno o stradanju Zvonimira Panića i jedno o stradanju Vjekoslava Balina. "Zvonimir Panić je bio dječak kada su ga zatvorili. Imao je 16 godina i 3 mjeseca. Bio je sin seljaka iz sela Podturna kraj Čakovca. U Čakovcu je išao u gimnaziju. Bio je osuđen na dvadeset godina, kao pomagač križara."(M.Runje)

Detalji

Objavljeno: 14. svibnja 2010.

Od nedavna s autobusne stanice kod Kaptola prema elitnom dijelu Zagreba, Gornjem gradu, Jurjevskoj, Cmroku prometuje mali autobus s dvanaest sjedećih i dvadesetak stajaćih mjesta. Stanovnici ulica na obroncima Medvednice odahnuli su, pojavu tih malih autobusa, koji ih povezuju sa središtem grada, drže darom s neba iako je pravi razlog bio pokušaj zagrebačkog gradonačelnika da ih pridobije kako bi glasovali za njega na predsjedničkim izborima. Subota je, blizu je podne. Lijep, sunčani proljetni dan. Autobus je prepun građana pretrpanih torbama i vrećicama s kruhom, mesom, voćem i povrćem kupljenim na glavnoj zagrebačkoj tržnici. Putnici su stariji parovi, žene i muškarci, mlađi supružnici, nekoliko mladića i djevojaka. Po odjeći se vidi da se radi o dobrostojećim građanima koji žive u bogatijem dijelu metropole, odjeća mladih je sportska, poznatih marki, dok stariji nose bolja odijela, haljine i cipele. Kao da im je stalo da se vidi tko su i što su. Ima i nekoliko izuzetaka, muškaraca i žena, koji se odvajaju od visokog prosjeka, ali oni su samo zrcalo na kojem se odražava imutak većine putnika.(M.Međimorec)

Detalji

Objavljeno: 12. svibnja 2010.

Poznata hrvatska književnica Nevenka Nekić napisala je literarno nadahnutu i u nas do sada jedinu književnu biografiju velikog hrvatskog i svjetskog znanstvenika o. Ruđera Josipa Boškovića, jednog od vertikala hrvatske duhovnosti, znanosti i uljudbe. Isusovac Ruđer Josip Bošković (Dubrovnik 1711. – Milano 1787.), bio je fizičar, matematičar, astronom i filozof. Autorica ispravno zaključuje: «...jedan od posljednjih univerzalnih ljudi europske humanističke tradicije" (uz ostalo i građevinar, arhitekt, geodet, arheolog, diplomat i pjesnik), Bošković je najveći hrvatski učenjak svojega doba i najveći hrvatski filozofski mislilac». Ličnost, pa čak i hrvatsko podrijetlo o. Ruđera Boškovića, još uvijek su u nekim sredinama kamen spoticanja. Velikosrpski krugovi svojataju ga kao Srbina, a talijanski neoiredentistički kao talijanskog mislitelja. Osim toga, mnogi pišući o njemu izbjegavaju, pa i prešućuju istinu da se radi o redovniku Družbe Isusove i rimokatoličkom svećeniku. Isto se čini i s don Marinom Držićem, koji je bez obzira na životne turbulencije, također bio svećenik.(Đ. Vidmarović)

Detalji

Objavljeno: 12. svibnja 2010.

Povodom osamdesete godišnjice života i rada slikara, lutkara, stvaratelja crtanih filmova, kultne osobe hrvatske kulture Zlatka Boureka Zagrebačko kazalište lutaka@Bejahad producirali su lutkarsku predstavu „Jedini neuspjeh Adolfa H.“ (Endlösung) nastalu prema motivima kazališnog komada „Mein Kampf“ Georgea Taborija. Taborijev tekst, parodijsku parafrazu Hitlerove programatske knjige, koji je u cijelosti preveo Nikica Petrak, „za kazalište nakaza“ sažeo je i priredio Zlatko Bourek, on je također napravio skice za figure lutaka i njihovu izradu te je režirao predstavu. Iz obimnog Taborijevog kazališnog komada, prepunog crnog humora, ironije i sarkazma, Bourek je odabrao dio koji se bavi Hitlerovim prijamnim ispitom na Bečkoj Umjetničkoj akademiji i njegovim poznanstvom sa Židovom Herzlom, koji se ne slučajno zove kao osnivač Cionizma. Herzl mu ponudi i Adolf H. prihvaća da dijele ležaj u siromašnom prenoćištu na kojem će Adolf H. spavati noću, a Herzl danju (jer noću prodaje Biblije). Herzl savjetuje mladog, neurednog provincijalca kako da se građanski uljudi, nagovori ga na kupanje, šišanje i podrezivanje brkova i tako Adolf H. poprima svoj povijesno prepoznatljiv izgled. Pokušava ga naučiti i ljubavi, tjelesnoj i duhovnoj, podučava ga o smrti i ljubavi, erosu i thanatosu. (M.Međimorec)