Buka na kopnu i moru

O jednoj temi već dugo želim pisati, ali (politički) događaji sustižu jedan drugoga, pa naslovnu temu uvijek nekako ostavljam po strani. Možda je nevažna, ali svakako spada u područje kulture svakodnevnoga života , ponešto i u zdravstvo. Radi se o buci.

Bliži se ljeto i ljeto će doći usprkos ovom izrazito olujnom svibnju, a s ljetom i buka.

S problemom buke borim se diletantski već desetljećima, ponekad dobivam, ponekad gubim, ali se ne povlačim. Prateći tiskovine, razgovarajući s ljudima itd. nailazim na česte slučajeve zlostavljanja bukom. To nasilje nije bezazleno ni bezopasno, poznajem ljude i cijele obitelji, pa i naselja ili dijelove naselja kojima je buka ugrozila život ili ga ogorčala. Najgore je to da ne postoji svijest o buci kao zagađenju koje je istovjetno ili čak opasnije (pa i smrtonosnije) od drugih oblika zagađivanja. Propisi koji se donose s državne razine, županijske ili općinske i gradske, ostaju u mnogomu mrtva slova na papiru, a ugroženi bukom najbolje znaju kako je teško obraniti se, kako je teško uvjeriti policiju i druge službe koje bi trebale reagirati – da im je život postao nepodnošljiv.

Mala kavana ispod stana

Slučaj 1.: Dignete kredit i zadužite se do grla da kupite stan u prvom katu novogradnje, ili u starijoj, solidnoj zgradi . Isprva ste vrlo zadovoljni, sve dok ispod vašega stana ne bude otvorena mala kavana s nešto većom terasom. Iz utrobe kavane trešti glazba, a ni na terasi nije bolje. Kada vam prisjedne, počinjete nazivati službe, možda se došeće koji policajac, ali se ništa ne poduzima. Ako ste uporni, za nekoliko mjeseci možda će netko doći izmjeriti decibele, što obično nema ama baš nikakvih posljedica. Štoviše, zaratit ćete se s vlasnikom kavane, koji lako može pronaći i dodatne načine da vam naudi – u pet ujutro vuče stolove i stolce, što glasnije, istovaruju se alkoholni i bezalkoholni proizvodi, pritom se viče što žešće, itd.

Glazbeni potres u podrumu

Slučaj 2.: Već dugo živite u zgradi koja ima veliku prostoriju u suterenu. Jednoga dana grad ili tko već iznajmi prostor za "klub" (narodnjački ili ne). U klub se unesu pojačala koja glazbu pretvaraju u neprepoznatljivu i monstruoznu buku s decibelima koji tresu zidove zgrade i uništavaju život u njoj. Stanari se organiziraju ili ne, u svakom slučaju čeka ih dugogodišnja bitka za malo mira i tišine, za zdravlje, ali u mnogim slučajevima i za goli život. Kada krenu po raznim "službama", shvaćaju kako je stravično teško izboriti se. Kako stvari nisu riješene ni u teoriji , a ako što postoji puno je rupa , birokrati su posve nezainteresirani.

Jer buka nije neki opipljiv smrad. Ne postoji svijest da je buka smeće. Ako vam netko izruči pred vrata kubik otpada, to će vjerojatno biti sankcionirano u kratkom roku, ali ako vam (i to svakodnevno) izručuje decibelno smeće – nitko se ne će pomaknuti.

Buka u dućanu

Slučaj 3. : Vjerojatno ste i sami stalni svjedoci buke koja dopire iz dućana. I tu se radi o "glazbi", koja valjda treba privući kupce, a odbija ih. Koliko sam opazio, nije to tek hir još gotovo adolescentnih prodavača i prodavačica, nego zahtjev vlasnika. Ukoliko uđete u takav dućan, teško ćete se sporazumjeti s prodavačem, jer vas ne čuje, a ni vi njega. No, glavno da je bučno. Trebalo bi hitno naučiti jezik znakova kojima se služe gluhonijemi. Potreban vam je već sada, a mladi ljudi koji se dragovoljno ili ne izlažu pretjeranoj buci, morat će ga obvezatno naučiti.

Teror u prometu

Buka prometa je neizbježna i tu nitko pametan ne postavlja pitanja niti se pretjerano uzrujava. No "normalnu" buku u prometu i buku prometa na plemenite načine dorađuju i pojačavaju vozači "glazbenih automobila" koji testiraju živce ostalih "sudionika u prometu" okrećući dugme do neslućenih decibela. Postoje li tu neki propisi, tko zna. Ako i postoje, automobilski glazbeni nasilnici ne osvrću se na njih, niti ih tko upozorava (osim mene). Uz to, tako snažna buka u automobilu ruši koncentraciju, pa je vjerojatno i uzrok mnogih sudara i nesreća.

Nasilje iz susjedstva

Bavite s nekim poslom koji možete raditi (i) kod kuće, ili radite u uredu, poduzeću, tvornici i dođete kući gdje očekujete oazu mira. No, u stanu pokraj vašeg je primitivni kreten koji navija sve decibelno što ima u stanu. Neko vrijeme patite, zatim mu lupate po zidu, ako ne uspije dođete mu na vrata, a kada ne želi promijeniti "stil života" zovete policiju, policajac dolazi i susjed stiša na pola sata, a zatim – još jače, s osvetničkom melodijom koja se doduše ne razaznaje od basova. I tako dalje. Od "stručnjaka" birokrata u raznim službama saznajete da se mir treba osigurati samo noću, danju – koga briga.

Mediteran kakav nikada nije bio

Idete na ljetovanje, u hotel recimo. U neko doba noći rado bi zaspali, izmoreni kupanjem i ljetnim vrućinama. Ali ne možete jer negdje u blizini ili u samom hotelu trešti glazba (buka). Gradovi se dovijaju, ali slabo – u Dubrovniku je, kažu mi, zabranjena disco glazba. No što ako netko otvori terasu s disco glazbom u više_manje malenom slikovitom otočnom gradiću u Dalmaciji, dvadesetak metara od prvih kuća, u isto tako slikovitoj malenoj uvali ? Slučaj je svjež, mjesto ne ću imenovati jer se do ovoga ljeta možda nešto i promijeni – no činjenica je da vlasnik terorizira barem polovicu gradića ako ne i cijeli, da nema istaknuto radno vrijeme pa trešti i do zore , činjenica je da policija do sada nije ama baš ništa poduzela, a ni ostale "službe" . Pritom, dobar dio turista je došao (i ) u taj gradić privučen sloganom "Mediteran kakav je nekad bio". Koliko znam, takav Mediterana nije nikada postojao, ako je bilo terasa – glazba bijaše dalmatinska, hrvatska, nije bilo čudovišnih pojačala i nije bilo nasilja. Pa idemo vidjeti, gospodine Bajs, što se to događa (inače i bajs je dio tradicije, više na sjeveru Hrvatske). A ako je disco dio ovoga života, a jest, onda ga treba izmjestiti daleko gore u kamenjar ili u daleke uvale daleko od naseljenih mjesta, pa neka trešti. To što ekološki zagađuje , što će razjuriti ptice i životinje, druga je priča.

Ratna zona prošloga ljeta

Da nije sve idilično ni na selu, ili poluselu polu predgrađu, posve je jasno, Ne radi se o tomu da su oruđa postala glasna otkako nema konja, pluga, klasične kose itd. nego o jednoj novoj navadi koja je aktualna od sredine kolovoza do svršetka rujna, a i dulje. Naime, vlasnici vinograda na obroncima iznad naseljenih mjesta dosjetili su se kako rastjerati ptice željne grožđa – postavili su u vinograde plinske topove koji svakih petnaest minuta opale kao pravi topovi. Ne svi vlasnici, samo "dosjetljivi". Tako se idilični brjegovi pretvaraju u ratne zone, a ljudi koji žive u naselju ispod vinograda , udaljeni možda i svega pedesetak metara – mjesec i pol dana najmanje proživljavaju ratni pakao. Policija i druge službe reagiraju tek na velik pritisak, a i onda nerado. Vlasnici reagiraju tek na još veći pritisak, a i onda bijesno. Znam slučaj razboritog čovjeka koji je neko vrijeme nerazborito terorizirao cijelo jedno naseljeno mjesto, a onda je odustao i nabavio zaštitne mreže. Premda ni zagorski i prigorski "klopotec" koji postoji od davnina – nije zanemarivo oružje.

Zaključak

Možda zaključak nije ni potreban, s napomenom da ova mala studija o našem bučnomn životu nije cjelovita, te da sam vjerojatno ispustio mnoge načine zlostavljanja bukom, ali sam uvjeren da tema nije promašena. Jer, ljeto dolazi, usprkos svemu. Pokušavam samo reći – kada se već toliko govori i piše o drugim oblicima nasilja – da smo se na jedan oblik doslovce oglušili.