Nikada neću zaboraviti jednog malog balavca, vraga, razbojnika. Sigurno nije bio stariji od 13 ili 14 godina. Jahao je na konju zajedno s jednim partizanskim oficirom, te dok je kolona stajala, u dva navrata je sišao s konja, odabrao zarobljenika, koji mu se, valjda po izgledu, nije svidio, odveo ga par metara dalje od kolone i pucao mu u glavu. Praveći se važan, puhnuo bi u cijev od pištolja i ponovo ga zataknuo u futrolu, te se smijući vratio oficiru. Odahnuli smo kad su se ova dva krvnika od nas odmakla. Pitam se, kako se taj čovjek, ako je još živ, danas osjeća. Muči li ga savjest. Konačno, predgrađe Maribora. Pri duši nam je olakšalo. Sretni smo, da smo se dočepali grada, jer mislimo, da će sada zvijerstva prestati. Žene iznose pred vrata lonce vode, pa premda ih čuvari tjeraju i vodu proljevaju, one je opet iznose. Mi letimo na vodu usprkos kundačenju. Tuku i psuju ali u gradu ne ubijaju. Uspio sam se dočepati jednog lončića, pa jednog popio a drugog istresao po sebi i tako redom.(N.Mulanović)

 

 

Kako se na kraju svake stare, a u iščekivanju nadolazeće godine zbrajaju računi i podvlači crta, može se zaključiti kako hrvatska «bilanca» ovih dana i nije baš pozitivna, a pitanje je kada će to i postati, ako se stvari nastave odvijati ovako kako već duže teku. Ako bismo radili nekakvu kratku retrospektivu, 2008. godina što se Hrvatske tiče i nije bila godina za pamćenje, baš suprotno. Počelo je donekle pozitivno – u siječnju je Hrvatska postala nestalna članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda na dvije godine, no pozitivnost je odmah poklopila negativnost koja se očitovala u odustajanju hrvatske Vlade od primjene ZERP-a iako se prije parlamentarnih izbora klela da to ne će učiniti. No, politička elita u Hrvata je dosljedna samo i isključivo u svojoj nedosljednosti. Lijepu je Našu također odmah na početku godine protresao i slučaj Jagodnjak, koji je svima demonstrirao kako to izgleda kada se djeci usred Hrvatske brani slušati nastavu na hrvatskom jeziku. U veljači se nije događalo ništa posebno spektakularno, osim što je Kosovo proglasilo neovisnost, u Beogradu su se palile hrvatske zastave, a «demokratski» predsjednik Tadić, veliki prijatelj Mesića i Sanadera usred New Yorka na tečnom engleskom ispljuvao Hrvatsku, onako kako to samo «prijatelji» čine.(mmb)

 

 

Moja jedinica, Časnička škola HOS-a, a koja se je sastojala od jedne bojne, a ova od pet satnija po 120 ljudi, krenula je na povlačenje uredno u sklopu ostalih jedinica. Zagreb smo napustili 7. svibnja u potpunom sastavu, iako na povlačenje nitko nije bio prisiljen. Tko je želio napustiti Školu i ostati u Zagrebu, mogao je to učiniti, no kako sam poslije niza godina ustanovio, svega se je par pitomaca okoristilo ovom slobodom. Predhodno smo primili municiju, suhu hranu i svaki od nas po par novčanica kuna. Ne sjećam se više koliko je to novaca bilo, ali znam da je to bio lijepi iznos. Išlo se je pješke te putem noćilo po štagljima i poljima, kako bi se već koja jedinica snašla. Od partizana nije bilo ni traga – sve do Celja. A onda iznenađenje. Šok. Celje je iskićeno slavolucima i parolama u počast «oslobodioca», te pretežno slovenskim i jugoslavenskim zastavicama s petokrakom, a partizani stoje na kolniku i promatraju nas. Naoružani mi, naoružani oni, ali nitko nikoga ne dira. Samo jedni drugima po koju dobacimo, časteći se onako masno po balkansku. Partizani su, naime, pred Celjem razoružavali njemačku vojsku i puštali je dalje nesmetano u pravcu Austrije. Tu su došli do bogatog plijena u oružju i prijevoznim sredstvima, pa su nas te iste jedinice narednog dana, na našem putu prema granici prestigle, vozeći se na njemačkim kamionima. I tom prilikom smo izmijenili «bratske» pozdrave, ali se dalje od toga nije išlo. No, osjećali smo, da bismo mogli biti napadnuti. I stvarno. Mislim, već slijedećeg dana su nam priredili «dobrodošlicu», te nas u jednom klancu zasuli bacačima. Okršaj nije dugo trajao, no tom prilikom smo ostali bez kuhinje koja nam je uništena granatom. (N.Mulanović)

 

 

Ugledni engleski političar W. Churchill davno je rekao kako u politici ne postoje prijateljstva, već samo interesi. Da je tome tako dovoljno je pogledati na koji način već stoljećima funkcioniraju svjetske političke elite. Svjetske, ali ne i hrvatske. Jer hrvatska se vanjska politika već odavno ne vodi nacionalnim interesima, već osobnim ambicijama političkih «vođa» kojima ništa nije sveto, pa tako ni domovina. A još malo papra u ionako preljuto jelo ovih je blagdanskih dana svojim nepromišljenim (ili što je možda još gore – promišljenim) izjavama i postupcima dodao premijer Sanader. On se, naime, na otvorenje nove dionice autoceste Šestanovac - Zagvozd - Ravče uputio ni manje ni više no unajmljenim avionom slovenske kompanije Linxair. Sanader je također prokomentirao kako se slovenskim avionom provozao s velikim guštom. A taj je premijerov «gušt» stajao tričavih 4 500 eura ili u prijevodu 32 000 kuna. Pa tko smo mi, građani ove zemlje, a da mu to zadovoljstvo uskratimo, pogotovo ako je za sreću potrebno tako malo. No, ono što je posebno zanimljivo jest pitanje, zašto premijer u nedostatku vladina aviona na otvorenje nije doišao tom istom autocestom koju je prije nekog vremena tako ponosno otvorio. Istom autocestom koju su naravno platili hrvatski građani, kao uostalom i premijerovu vožnju slovenskim avionom. Bilo kako bilo, Slovenci su premijera provozali (ili izvozali) kako hoćete, a Hrvati će to ponovno platiti. I to višestruko.(mmb)

 

 

Neki dan sam naletio na tekst Matije Babića, osnivača Portala Index.hr, u kojem je ukratko ispričana priča o tome kako je nastao jedan od danas najčitanijih portala u Republici Hrvatskoj. Dakle, sve je počelo iz mladenačke zanesenosti, pa je mali Matija radio i više od deset sati dnevno na svojim prvim internetskim stranicama. Ono što je razlikovalo Matijinu od sličnih takvih mladenačkih inicijativa, kojih je bilo i kojih i danas ima dosta, je možda doza bezobrazluka s kojom je tražio svoje mjesto pod suncem. Tako je primjerice razgovor s Ivicom Račanom dobio izmislivši podatak kako je Tony Blair 5,17% glasova dobio preko Interneta. No, ono što je napravilo ključnu razliku u slučaju Matije Babića bio je George Soros, odnosno njegova zaklada Otvoreno društvo. Oni nisu tražili ljude koji će pisati što im oni kažu, nego su tražili ljude koji već pišu kako oni žele. I to su onda bili spremni financijski podržati.(mm)

 

 

 

Iz Zagreba 10. prosinca 1993. godine, pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana i uz pratnju predstavnika Katoličke crkve i Franjevačke provincije Bosne Srebrene, kreće veliki konvoj humanitarne pomoći nazvan Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu. Trajao je 14 dana, a u Novoj Bili dočekan je sa suzama radosnicama i s do neba velikim "Hvala"!. Konvoj su pratili državnici, veleposlanici, fratri, medicinari, humanitarci, novinari, kulturni i javni radnici, a svih njih s vozačima bilo je 143. Bolnica u Novoj Bili bila je na izdisaju, ranjenici su umirali jer nije bilo osnovnih lijekova i medicinskog pribora. Glad je opasno prijetila Hrvatima cijele Lašvanske doline.Početnoj koloni vozila putem preko Splita pa dalje preko Tomislavgrada priključivali su se novi kamioni i novi suputnici. Konvoj su predvodili gospoda Herman Vukušić i dr. Slobodan Lang. Na Pavlovici, pred Gornjim Vakufom zaustavili su ih pripadnici Armije BiH i tu su u hladnom prosincu probdjeli dva dana. Zastoj je nastao zbog muslimansko-bošnjačke ucjene, premda su bile pribavljene sve suglasnosti muslimansko-bošnjačkih vlasti čak i u Sarajevu.( www.zupa-novabila.com)

 

 

Marko Perković Thompson je ove subote održao prvi od tri dugo najavljivana koncerta u Boćarskom domu u Pazinu pred 2000 svojih obožavatelja, i time se nadovezao na seriju svojih vrlo uspješnih koncerata u prosincu (Osijek - više od 4000 posjetitelja, Split .- više od 5500 posjetitelja). Koncert je protekao u lijepoj, predbožićnoj atmosferi, bez ikakvih izgreda ili incidenata, a jedino što se u novinskim člancima moglo pročitati u negativnom kontekstu je ono što je publika skandirala prije koncerta. Takvoj je situaciji vjerojatno doprinijela i pjevačeva odluka da njegovi nastupi od sada pa ubuduće budu zatvoreni za neke medije.(mmb)

 

 

Kažu da vrijeme liječi sve rane... Ne misle valjda na praznine uzrokovane gubitkom očeva, majki, prijatelja, suboraca, ne misle na udarce, samoću i poniženja pretrpljena u zarobljeništvu, daljinu i neizvjesnost izbjeglištva? Kako dugo i kako snažno to vrijeme mora biti? U čemu uopće tražiti utjehu? Neki su gubici preveliki i nepovratni. Nikad uzaludni! Možda prelako to kažem! Jer kakva je slika koju Oni gledaju s neba ? Misle li i danas da se za ovo što vide isplatilo dati život, u crno zaviti majke i supruge, zakinuti djecu za dar imanja očeva u svim svojim usponima i padovima? Voljela bih vjerovati da ne vide ovo što mi živimo, htjela bih znati da su ondje gdje jesu sretni i ispunjeni, da su našli mir i da su sve njihove ovozemaljske patnje izbrisane. Jer baš ništa danas nije kako treba! Prezirem izdajice ovog naroda koji jedva dočekaju priliku da pljuju po hrvatskim braniteljima, proglašavaju ih „ prolupalima „, problematičnima, nepoželjnima, neprijateljima ove idilične države koja malo po malo, ali sigurno ,ne kroči, već puzi prema sužanjstvu i novim okovima.(uhd91.com)