Kroz proteklo desetljeće, a posebice zadnjih nekoliko godina, postalo je ne samo normalno, nego i poželjno da hrvatskim (hm?) medijskim prostorom hara deviza - čim luđe, glasnije i nakaradnije tim bolje. U takvim uvjetima «afirmirale» su se neke nove glave koje, istina mnogo govore, ali upitno što i koliko pritom razmišljaju i je li uopće. Jedna od takvih dežurnih društvenih kroničarki svakako je bila i Vedrana Rudan. Ta je žena, shvativši na vrijeme kako joj se u ovoj državi rad jezikom može itekako isplatiti, jednoga dana jednostavno odlučila postati svakome loncu poklopac, odnosno pozvani i priznati ironični komentator tekućih i manje tekućih događanja. Ovo joj je dobrim dijelom uspjelo, pa je često imala priliku zadnjih godina zabavljati ili ljutiti gledatelje na raznim televizijskim programima, kako ju je tko već shvaćao. Naravno, kod gospođe i spisateljice Vedrane Rudan nakon nekoliko izdanih knjiga i mnoštva napisanih kolumni nije se mogla ne primijetiti određena predvidljivost. Naime, nazočnost u medijima stekla je po ustaljenom obrascu - izrugivanjem institucija i vrijednosti koje su stalno na meti medijskih krojača slike i istine o Republici Hrvatskoj. No, jedna mala greška u krivom smjeru i svemu je izgleda došao kraj.(mmb,mm)

 

 

Nakon reforme osnovnog i srednjoškolskog  obrazovanja u prvom nastavku, u ovom drugom nastavku teksta "Ima li Hrvatska budućnost?" ćemo govoriti o reformi studija, tj. o bolonjskom procesu. Ovaj proces se prikazuje kao čarobni štapić za postizanje svetog cilja, “društva znanja”, u ostvarenju kojeg će, sudeći prema ministru Draganu Primorcu,  od ključne važnosti biti odgovarajuće politički korektne fraze: “mreža mobilnosti”, “studij za svakoga”, itd. Podsjetimo, cijeli ovaj napis potaknut je katastrofalnim rezultatima testiranja znanja završenih studenata studija ekonomskog usmjerenja. No, radi se samo o povodu, a ispod površine skrivaju se još i puno teži problemi.(djl)

 

 

Prije nekoliko dana u Jutarnjem je listu objavljen članak o rezultatima provjere znanja fakultetski obrazovanih mladih ljudi. Radilo se o natječaju za zapošljavanje nekoliko revizora pripravnika i asistenata u edukaciji. Više od polovine od 200 prijavljenih kandidata odustalo je čim su saznali da će biti testiranje znanja (već je i to, u najmanju ruku, znakovito, ako ne i zabrinjavajuće), a 95 “odvažnih” pristupilo je provjeri znanja iz opće kulture i informiranosti, osnova engleskog jezika, matematike (zadatci iz 5. razreda osnovne škole), osnove ekonomije, računovodstva i računarskog programa Excel. Rezultati provjere znanja bili su porazni, odnosno, prava je riječ - katastrofalni. Više pojedinosti može se naći u članku iz Jutarnjeg lista. Točno je da se radi o malom uzorku, ali to nimalo ne umanjuje poraznost rezultata i posve opravdava dramatičnost u naslovu ovog teksta. U ovom ćemo se tekstu baviti reformom osnovnog obrazovanja koju je provelo Ministarstvo s Draganom Primorcem na čelu, dok će tema idućeg nastavka biti reforma studiranja tj. famozni “bolonjski proces”.(djl)

 

 

Aktualna zbivanja vezana uz suđenje hrvatskim generalima u Haagu, ali i u Hrvatskoj još jednom potvrđuju koliko je ova sudska farsa zapravo miljama daleko od prava i pravde. U tako nešto svaki se put ponovno i iznova uvjerimo svakim novim svjedočenjem «svjedoka» Tužiteljstva, za koje se u više navrata ustvrdilo kako su svjesno davali neistinite iskaze vezano uz akciju Oluja, ali još uvijek (očekivano!) nitko nije postavio pitanje njihove odgovornosti za kazneno djelo krivokletstva. Najnoviji svjedok-osumnjičenik-svjedok-pa ponovno osumnjičenik Tužiteljstva, general bojnik i načelnik Uprave vojne policije u doba Oluje Mate Laušić, mogao bi u ovom procesu odigrati važnu ulogu, iako bi se utemeljenost i objektivnost njegova iskaza već unaprijed mogla okvalificirati - nikakvom. (mmb)

 

 

Izgleda da su hrvatska ministarstva pravi rasadnik umova i talenata. Naime, između ostalih, na javnu političku scenu iznjedrila su mladu i nadobudnu zvijezdu u stalnom usponu Zorana Milanovića, sjetimo se da je i dr. Ivo Sanader prošao također kroz spomenuto rešeto, a sada pred svjetla reflektora izlazi novopečena HDZ-ova uzdanica - Jasen Mesić. Prezime bi nas moglo navesti na krivi trag - jer, iako prvo pada na pamet, Jasen barem ako ništa drugo nije u rodu s predsjednikom RH. S druge strane, ostale podrobnosti iz njegova života ili "karijere" hrvatskoj su javnosti poprilično nepoznate. Jedino što se zapravo zna o njemu trenutno je to da se radi o HDZ-ovom pretendentu za poziciju zagrebačkog gradonačelnika. Iako nam se do sada činilo kako HDZ za Zagreb i nije nešto pretjerano zainteresiran, u smislu postojanja nekog svrsishodnog plana za osvajanjem vlasti u glavnom gradu Republike Hrvatske, sada smo u to - gotovo sigurni. Jer, kako nam sada svari izgledaju, Jasen Mesić mogao bi na sljedećim izborima prikupiti taman toliko glasova da se može reći da je na njima sudjelovao. I da ničim pri tome nije ugrozio, ili ne daj Bože, zamjerio se najvećem kandidatu, neprikosnovenom sadašnjem i budućem gradonačelniku - Milanu Bandiću.(mmb,mm)

 

 

Proteklih smo dana svjedoci opće rukometne histerije, a za sad i euforije u Hrvatskoj. Čitava država složno podržava i bodri svoje rukometne reprezentativce, lijepo i ponosno, kako Hrvati to već znaju. No, da vrag ne bi predugo spavao pobrinuli su se pojedinci u Zadru, koji su još jednom demonstrirali kako iskra brzo može planuti i kako se nesmotrene stvari lako dogode, kada se važne i delikatne odluke stave na leđa osoba koje za obnašanje svoje odgovorne funkcije očito nemaju dovoljno sposobnosti i senzibiliteta. Pa su zbog skidanja srpske zastave Zadrani i Hrvati kolektivno ponovno prikazani kao srednjovjekovni lovci na vještice. A sve zbog jedne promašene odluke i naravno, medija koji su tako nešto izgleda jedva dočekali. O čemu je zapravo riječ. Zadarski gradonačelnik Živko Kolega potpuno je nesmotreno i nepotrebno inicirao ili dozvolio – potpuno svejedno, da se na zadarski Narodni trg izvjese zastave svih zemalja sudionica svjetskoga prvenstva, uključujući i onu Republike Srbije, iako taj čin nije bio obvezatan, nego u «dekorativne svrhe», jer su sve zastave naravno po pravilima izvješene u sportskoj areni, gdje im je i mjesto. Sasvim je prirodno da su se Zadrani, koji su za vrijeme Domovinskog rata propatili iznimno mnogo, tri godine neprekidno pod općom opasnosti, često puta bez vode i osnovnih potrepština za život protiv tog čina pobunili i počeli vršiti pritisak da se zastava s njihova trga skine. Čitavu situaciju još više je zaoštrila činjenica kako je ovih dana obilježena godišnjica akcije Maslenica, koja u ljudima budi sjećanja i otvara, mnogima još žive rane na ne tako davno minule događaje. U takvim okolnostima jasno je da zastave na Narodnom trgu nikada nisu trebale biti izvješene.(mmb)

 

 

O problematici manipuliranja brojem žrtava logora Jasenovac nedavno smo opširno pisali na Portalu (Odvratno poigravanje žrtvama ). Kao očit primjer neslaganja službenih podataka tijela koja se bave proučavanjem tog dijela povijesti, točnije Memorijalnog centra Jasenovac iz New Yorka, naveli smo primjer mještana Siverića. Ovom prigodom u cijelosti donosimo proširenu verziju otvorenog pisma mještana Siverića koje potpisuje član Hrvatskoga kulturnog vijeća Mile Prpa, a iz kojeg se može dobiti detaljniji uvid u očita neslaganja evidencije centra i stvarnih činjenica o sudbinama ljudi tog mjesta.

 

 

Slovenski i hrvatski političari već duže vrijeme muku muče s postizanjem dogovora oko pitanja kopnene i morske granice. Realan problem naravno ne postoji, hrvatske granice utvrđene od strane Badinterove komisije nakon raspada bivše Jugoslavije vrlo su precizno i dokumentirano zapisane i tu nikakvog objektivnog prijepora nema. Ili ga ne bi trebalo biti. No, slovenska je politika nakon 2000. godine očito uvidjela kako su se Hrvatskoj zaista i dogodile promjene u smislu da su na vlast došli ljudi koji su na žalost pa čak i iza leđa hrvatske javnosti u stanju pregovarati o najvrjednijim nacionalnim interesima kao što je to državni teritorij. Od tada do danas pritisci Slovenije po tom pitanju eskaliraju, da bi svoj vrhunac doživjeli u prosincu 2008. kad je Slovenija iskoristila svoj položaj kako bi Hrvatsku blokirala u pregovorima za EU. Učinila je to usprkos činjenici da su se u kolovozu 2007. godine Sanader i Janša okvirno, iako neformalno uspjeli usuglasiti kako je i za jednu i za drugu stranu najbolja opcija sud u Haagu i međunarodno pravo. Naime, Hrvatska je u nekoliko navrata predlagala i da se taj problem uputi na Međunarodni sud za pravo mora u Hamburgu, ali to su Slovenci rezolutno odbili, što je s njihove strane i razumljivo, jer bi time priznali da je upitna samo morska granica, a tu su hrvatski argumenti nepobitni. Ono što se pak dogodilo ovih dana, točnije u srijedu, moglo bi se ipak tumačiti kao jasna politička pljuska upućena Slovencima od strane europskih parlamentaraca.(mmb)