Prije nekoliko dana u Jutarnjem je listu objavljen članak o rezultatima provjere znanja fakultetski obrazovanih mladih ljudi. Radilo se o natječaju za zapošljavanje nekoliko revizora pripravnika i asistenata u edukaciji. Više od polovine od 200 prijavljenih kandidata odustalo je čim su saznali da će biti testiranje znanja (već je i to, u najmanju ruku, znakovito, ako ne i zabrinjavajuće), a 95 “odvažnih” pristupilo je provjeri znanja iz opće kulture i informiranosti, osnova engleskog jezika, matematike (zadatci iz 5. razreda osnovne škole), osnove ekonomije, računovodstva i računarskog programa Excel. Rezultati provjere znanja bili su porazni, odnosno, prava je riječ - katastrofalni. Više pojedinosti može se naći u članku iz Jutarnjeg lista. Točno je da se radi o malom uzorku, ali to nimalo ne umanjuje poraznost rezultata i posve opravdava dramatičnost u naslovu ovog teksta. U ovom ćemo se tekstu baviti reformom osnovnog obrazovanja koju je provelo Ministarstvo s Draganom Primorcem na čelu, dok će tema idućeg nastavka biti reforma studiranja tj. famozni “bolonjski proces”.

Dakle, ima li Hrvatska budućnosti, i kakva joj je? Možda će ponetko reći da se radi o jednom testiranju, o malom uzorku, ili čak da u vrijeme globalne gospodarske krize ima i važnijih stvari. No, radi se najizravnije o hrvatskoj budućnosti, budući da se radi o neznanju velikog broja mladih ljudi koji će vrlo brzo zauzeti mjesta, pa i ona važna, u svim sferama hrvatskog društva, a, posebice u konkretnom slučaju gdje se radilo o mladim ljudima koji su završili fakultete ekonomskog smjera, u gospodarstvu i politici. Možda bi se i moglo pomisliti da se u konkretnom slučaju radi o nekoj nevjerojatno malo vjerojatnoj koincidenciji, kada svuda oko sebe ne bismo vidjeli još mnogo takvih primjera. Spomenut ćemo samo televizijske kvizove u kojima mnogi fakultetski obrazovani ljudi iskazuju poražavajuće neznanje. (A ipak, odlaze kući sa solidnim novčanim nagradama. Ideja autora današnjih televizijskih kvizova je, naravno, zaraditi, a zarađuje se telefonskim prijavljivanjem na kviz, pa je potrebno privući ljude, a kako ih lakše privući nego kada vide da se i uz ignorantsko neznanje može zaraditi i nekoliko prosječnih hrvatskih mjesečnih osobnih dohodaka, ali je to već druga tema)

Iz hrvatske se Vlade opetovano moglo čuti da u Hrvatskoj ima premalo visokoobrazovanih ljudi (7% stanovništva ima završeni fakultet ili više od toga), i da je to glavni problem. Slažemo se da je poželjno imati što veći broj vrhunski obrazovanih ljudi, ali smatramo da i tek 7% vrhunski obrazovanih ljudi ne bi bilo toliko nedovoljno koliko Vlada govori da su ispunjena tri uvjeta:

1.  Da je tih 7% fakultetski obrazovanih zaista vrhunski obrazovano;

2.  Da ljudi koji nemaju završeni fakultet, već srednju školu, imaju (u prosjeku) daleko višu razinu znanja nego što je to u ovom trenutku;

3.  Da najodgovornije dužnosti u državi, u svim područjima, od gospodarstva, školstva, zdravstva, itd., pa sve do politike zaista obnašaju oni najobrazovaniji i najstručniji.

Zato se u potpunosti se slažemo da bi u Hrvatskoj trebalo podići razinu obrazovanja i znanja. Jedino, način na koji to Ministarstvo i Vlada namjeravaju učiniti pogrješan je. Njihova se “strategija” može svesti na povećavanje broja visokoobrazovanih Hrvata rušenjem kvalitete cjelokupnog školovanja, od osnovne škole do fakulteta.

Ono za što treba pohvaliti sadašnju Vladu i odgovornog ministra Dragana Primorca jest to što se povećao udio iz proračuna za Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, i da mu je jedan od ciljeva postići, što je ranije moguće, standard da sva djeca pohađaju nastavu u jednoj smjeni, ujutro. Jer, uz dobro obrazovane i (i financijski) motivirane nastavnike i profesore i dobro opremljene škole,  to je vrlo bitan temelj za poboljšanje školstva. Kad bi se ti uvjeti ispunili, jedini bi preostali problemi bili obrazovanost nastavnika, nastavni programi i motiviranost djece.

No, baš u svezi ovog posljednjeg (koje ne ovisi ni izdaleka toliko o financijskoj situaciji u kojoj se nalazi država kao, primjerice, izgradnja škola ili povećanje plaća nastavnicima i profesorima), stvari idu posve pogrešnim tokom. Kako se odvija reforma školstva u Hrvatskoj? Na dvije razine. Na deklarativnoj razini Primorčevi istupi vrve od politički savršeno korektnih fraza, da ne kažemo floskula: “društvo znanja”, “izvrsnost”, “fakultet za svakoga”, “rasterećenje učenika”, “svakom učeniku e-mail adresa”, “svakom učeniku osobno računalo”, “obrazovni sustav postaje naš brand”, itd. Na razini djelovanja, pod njegovim vodstvom iz Ministarstva dolazi slijed čudnih i promašenih odluka, koje bi mogle imati teške dugoročne posljedice.

Krenimo od osnovnih škola. Uveden je HNOS, Hrvatski nacionalni obrazovni standard. Prema ministrovim riječima, napravljen je po uzoru na zapadnoeuropsko školstvo, posebice na britansko (U javnosti je nezapaženo prošla izjava sadašnjeg britanskog premijera Gordona Browna, koji je, postavši premjer, održao programski govor u kojem je rekao da će mu jedan od prioriteta biti reforma (javnog) obrazovnog sustava koji je, po njegovim riječima, u katastrofalnom stanju), a ideja je da škola bude djeci zabava, da ih se rastereti, i da se školski programi prilagode djeci. Vidimo da su već same osnove na kojima počiva reforma posve pogrješne.

Škola je, tj. trebala bi biti, ozbiljna stvar. Predavanja u školi mogu biti zabavna, dapače, trebala bi biti, ali sve skupa mora biti ozbiljno. A zamisao da će se podići razina znanja pojednostavljenjem i smanjivanjem nastavnih programa posve je pogrješna, da ne kažemo nešto gore. Jednostavna je istina da će djeca manje znati, ako im se ponudi manje. Zaboravimo načas činjenicu da 60% osnovnoškolaca završava osnovnu školu s odličnim uspjehom, i zamislimo da su ocjene stvarni pokazatelj znanja. Dakle, petica je ‘odličan’, četvorka je ‘vrlo dobar’, trojak je ‘dobar, ‘dvojka je dovoljan’, a jedinica je ‘nedovoljan. Ako se smanji količina ili razina gradiva, što će se dogoditi? Svi će znati manje, samo što će možda oni dovoljni i dobri, prijeći u vrlo dobre i odlične. Ali, ne će znati ništa više nego što bi znali da se nije diralo u gradivo. Posljedica će biti ta da će oni koji su prije više znali sada znati manje. (Napominjemo da ovdje ne govorimo o onim učenicima koji (u prvom redu zaslugom roditelja) dobar dio svog znanja i želje za znanjem stječu izvan škole, ili o posebno nadarenim učenicima, te su dvije skupine djece ionako u velikoj manjini.)

Prosjek znanja će, dakle, pasti (što se već i događa, prema riječima i nastavnika i profesora koji su s djecom radili po HNOS-u, i prema riječima roditelja), a ocjene će vjerojatno postati još više, i izgubiti svaki smisao, ako ga uopće više sada i imaju. Osim toga, a što je vjerojatno i najvažnija stvar, ako je sve lagano, kakav je to intelektualni izazov djeci, posebice onoj koja imaju afiniteta za učenjem? Nikakav. Ako se mijenjaju nastavni programi, a za dobre promjene uvijek ima mjesta, pogrješno je ići za olakšavanjem gradiva, potrebno ga je učiniti kvalitetnijim, logičnijim, s više logike i zaključivanja. Možda će kao takvi biti teži, ali to ne bi smio biti problem u svezi ocjenjivanja. Zbog toga ne postoji jedna ocjena, već raspon, od 1 do 5. Druga je stvar, i to je jedan od pravih problema, to što roditelji krajem godine oblijeću škole tražeći za svoju djecu bolje ocjene, a to i postižu, najčešće vikanjem i prijetnjama medijima i vezama, dakle, nasiljem. Naravno da država i Ministarstvo nisu učinili ništa da zaštiti svoje namještenike, nastavnike i profesore. Sve prema onoj Staljinovoj, “Nema loših učenika, samo ima loših profesora”. Nemamo ništa protiv HNOS-a, ali samo onda ako bi on propisivao minimum znanja koje učenik mora usvojiti da bi završio određeni razred, i prešao u viši. A neka se predaje daleko više gradiva (kvalitetno, jasno, ključni su razumijevanje gradiva i logično razmišljanje). Ovakav HNOS kakav je danas, u kojem se nastavni programi prilagođavaju djeci na način da se iz njih izbacuju zahtjevnije nastavne jedinice, povećat će ionako visoke ocjene osnovnoškolaca uz nižu razinu znanja.

Što se tiče e-maila i osobnog računala za svako dijete u osnovnoj školi, to je, prema tome kako o tome govori ministar i njegovo Ministarstvo, ključna stvar za “društvo znanja”. Kao da će to donijeti znanje učenicima! Naravno da ne će. Računala (i sve što ona donose, ponajprije Internet) mogu biti, i jesu, sjajna pomagala u nastavi, ali ništa više od toga. Imaju ona, međutim, i drugu stranu. Ne ulazeći uopće u problem ogromne količine činjenično pogrješnog, štetnog i (posebice za djecu) opasnog materijala na Internetu, kažimo samo to da računalo, kao uređaj, sigurno odvlači dio pažnje djece. A sposobnost, tj. nesposobnost koncentriranja velik je problem kod dobrog dijela današnje dječje populacije. A što se tiče “računalnog opismenjivanja”, danas je o tome pomalo i smiješno govoriti, kad se rad na računalu za veliku većinu korisnika zasniva na alatima koji su izrazito laki za naučiti za korisnike, a posebice za one koji znaju logično razmišljati! Postaviti računalo i dostupnost računala djeci kao prioritetnu stvar u reformi osnovnog školstva zamazivanje je očiju javnosti i čista demagogija - a onda kao tako i posve pogrješno.

Nastavak: Ima li Hrvatska budućnost? (2/2)

{mxc}