Hrvatska je danas neosporno država koju se u financijskom smislu ponajprije može opisati kao kroničnoga bolesnika koji se doslovno iz mjeseca u mjesec ponovno i iznova zadužuje širom svijeta. No, spomenuti krediti ne podižu se na žalost za ulaganje i investiranje u primjerice razvoj turizma, gospodarstva, poljoprivrede i slično. Ne, oni se podižu kako bi se mogle naprosto isplatiti plaće građanima, mirovine umirovljenicima, dakle, podmiriti samo oni osnovni tekući troškovi ili bar njihov veći dio. Iz toga se razloga Hrvatsku gura u EU-ju, jer aktualne političke elite očito još uvijek nisu smislile rješenje kako da se iz financijske besparice izvučemo vlastitim snagama i resursima (kojih hvala Bogu ima i više no dovoljno), već se od Unije očekuju brda i doline. A kad se konačno nešto po tom pitanju i odluči učiniti, tada se to radi bez ikakvog plana, računice i smisla pa se često puta može posumnjati i na korupciju, čak i kad je riječ o najobičnijoj neorganizaciji i površnosti. Takav princip razmišljanja (ili bolje rečeno ne razmišljanja) pokazuje i trenutno aktualni natječaj za izgradnju nove, moderne zračne luke u Zagrebu.(mmb)

 

 

Naglo probuđena hrvatska policija napokon je nešto učinila: po svemu sudeći, pohvatala je izvođače radova u slučaju Pukanić. Brzina je iznenađenje, ali nisu iznenadili tragovi koji vode izvan Hrvatske, kao što nikoga ne čudi da je glavni počinitelj ratni zločinac kojega, eto, traži Hrvatska. Od kada ga traži, i traži li ga doista, nismo uspjeli saznati. Vjerojatno će to biti jedno od važnijih pitanja u cijeloj aferi, pitanje koje treba postaviti svim državnim odvjetnicima u bližoj povijesti, a posebno i sadašnjem. M. Bajiću. (Usput, gdje je Bajić i kako je ostao neprimijećen u svim zadnjim krvavim aferama, te kako to da ga nitko ništa ne pita niti on sam izlazi u javnost?) Bi li se dogodilo ubojstvo suvlasnika «Nacionala» i kolateralne žrtve Franjića, da je ratni zločinac Željko Milovanović na vrijeme uhićen, osuđen i zatvoren? Možda i bi, počinitelj bi bio netko drugi, pa ipak bi jedan potencijalni ubojica već bio u zatvoru, te bi se barem za jedno ime smanjila lista plaćenih ubojica. A da su uhićeni na vrijeme svi srpski ratni zločinci koje «Hrvatska traži» ili koje Hrvatska ni ne traži ili koji su uhićeni (te podvedeni pod opću amnestiju) i oslobođeni, Hrvatska bi danas bila mnogo sigurnije mjesto za život.(H.Hitrec)

 

 

Nadahnuta boljševičkim protuvjerskim naukom skojevska omladina jedne je noći g. 1945. srušila križ krajputaš kod čitaonice u gospićkoj Kaniži, kao i spomenik Spasitelju, koji su građani Gospića postavili početkom 20. stoljeća, poznat kao »križ« u gospićkoj Kaniškoj ulici. Odatle je počinjao Prnjavor (ulica koju su u doba komunizma zvali Jadranska, a danas je Ulica popa Marka Mesića). Prema broju kuća za Prnjavor vrijedi da je nakon Drugoga svjetskog rata godine 1945. bio najkrvavija gospićka ulica. Iz njezinih dvadeset i pet kuća ubijene su čak dvadeset i tri osobe, među njima najviše mladića: Tomica Smojver (iz Matićkine kuće, prve kad se Prnjavorom krene od križa), Ivan Rudelić, Milan Pejnović, Franjo Brenko, Stipe Kovačević, stari umirovljenik Gabre Šikić i njegov sin, također Gabre Šikić, te njihov zet, brijač Miro Šimunac, zatim piljar Jandre Devčić, Niko Špelić, Ante Tomljenović Markinov, zatim hrvatski zrakoplovci Luka Polić i Zdravko-Braco Pavelić, zatim braća Vladimir Vlađa i Jakov-Jaša Milković, Nikola Dorčić, braća Ivica, Josip-Jopa i Ante Šaban, braća Franjo, Zvona i Ante Naglić i Ilija Bogdanić. (Glas Koncila)

 

 

Hrvatski mediji jučer su izvještavali o «priči» tjednika Globus o navodnoj vezi Ivane Hodak i Vladimira Zagorca. I mi smo na Portalu konstatirali kako je ta vrsta «novinarstva» koja se ponajviše bavi obmanama i podvalama javnosti zapravo dno dna na koje se hrvatsko novinarstvo  polako, ali sigurno počelo spuštati. No ono što je najfascinantnije, začuđujuće nisu priča bez nijednog argumenta ili dokaza, nije to čak niti gnjusna fotomontaža koja «prikazuje» Ivanu u Zagorčevom krilu i na taj način «potkrepljuje» tekst. Ne, ono što najviše čudi jesu reakcije, bolje rečeno njihov izostanak, kako od vodećih ljudi struke tako i od vodećih hrvatskih medija koji bi se od ovakvih bijednih podmetanja itekako trebali ograditi i iste oštro osuditi. No, to se (ponovno) nije dogodilo. Kažemo ponovno iz jednostavnoga razloga što je ovo na žalost samo jedan od brojnih primjera u kojima su mediji pokušali krivotvoriti istinu. Ne samo da ovo nije presedan u hrvatskom novinarstvu, već nije ni prvi takav pokušaj vezan i uz pokojnu Ivanu Hodak gledavši od njenog ubojstva pa do danas. Evidentna je istina da se tu djevojku pokušalo ocrniti na sve moguće načine, okvalificiravši je (ponovno neargumentirano) kao djevojku sumnjivoga morala, čiji su mladići na ovaj ili onaj način usko povezani s podzemljem. Posljednja priča sa Zagorcem samo je najsvježiji primjer. No i zabrinjavajuća učestalost ponavljanja spomenutoga uzorka u hrvatskim tiskovinama i elektroničkim medijima nikako ne bi smjela značiti da su se ljudi koji bi trebali voditi računa o dignitetu struke na takvu situaciju već navikli i otupjeli.(mmb)

 

 

Koliko su daleko pojedini novinari u Hrvatskoj spremni ići u degradiranju sebe i svoje profesije, a samo kako bi se ostvarili nečiji pozadinski interesi i prodao što veći broj primjeraka nekih novina, najbolje pokazuje primjer najsvježijega pisanja pojedinih medija o nedavno ubijenoj Ivani Hodak. Naime, «hrabri i poduzetni», a k tome još i anonimni autor tjednika Globus raspisao se o navodnoj «ljubavnoj vezi» Ivane Hodak i generala Zagorca koja je prema njegovim «izvorima» trajala šest mjeseci. Autor odlazi i korak dalje, tvrdeći kako su se njih dvoje viđali u Beču. I sve to naravno bez ijednog jedinog argumenta, dokaza ili barem polumutne fotografije koja bi njegove riječi popratila (osim ako se ne broji fotomontaža na naslovnici). Ništa. Nula bodova. Jer takve su stvari u novinarstvu na «hrvatski način» danas ionako potpuno suvišne. A da je tome tako, dokazuje i pisanje Jutarnjega lista koje se na Globusov tekst nadovezuje baš kao na Bogom danu istinu, a ne običnu nekrofilsku, blasfemičnu izmišljotinu što ona zapravo jest. Jer dovoljno je ružno i neprofesionalno iznositi neprovjerene činjenice o privatnom životu bilo koje živuće osobe, a kamoli jedne mlade netom krvnički ubijene nevine djevojke. Čovjek bi se zapravo zapitao, može li se pasti niže, može li biti gore? (mmb)

 

 

Uz osnovnu tezu Priopćenja HKV-a u svezi atentata na Ivu Pukanića, da je glavni problem Hrvatske u tome što je hrvatski patriotizam proglašen nacionalizmom, neočekivano su se brzo ali neizravno nadovezale riječi samog Predsjednika Vlade. On je prilikom svoje netom završene posjete Izraelu rekao da je "...Hrvatska kroz svoju obranu razvila novu paradigmu patriotizma. Ta paradigma uključuje sve hrvatske građane, bez obzira na njihovo političko, vjersko ili etničko zaleđe." Time je Predsjednik Vlade upotpunio svoju ocjenu iz svibnja 2007. godine izrečenu pred studentima Jugoistočnih europskih studija na Oxfordu da je "...nacionalizam još uvijek snažan u jugoistočnoj Europi, ali ne i u Hrvatskoj gdje je smanjen na minimum, osobito od 2003.godine kad je HDZ došao na vlast i vodi politiku normalizacije i dobrih odnosa sa susjedima." Prvo što se čovjek pita je što je novo u paradigmi patriotizma bez obzira na političko, vjersko ili etničko zaleđe pojedinih patriota, kad tu paradigmu imamo u SAD, koja je svim svojim stanovnicima patria ili melting pot s jednim, engleskim jezikom i zajedničkom mladom kulturom, uz zanemarivi izuzetak nekoliko preostalih domorodaca u njihovim plemensko-etničkim rezervatima. Pa čovjek zaključi da naša nova paradigma nije američka jer je nova.(S.Barišić)

 

 

Ovoga je ponedjeljka na groblju u Velikoj Gorici, u nazočnosti oko tisuću ljudi pokopan suvlasnik Nacionala, prije nekoliko dana ubijeni Ivo Pukanić. Na sprovodu su se mogla vidjeti mnoga poznata lica iako se nekako stječe dojam da je s obzirom na njegova brojna prijateljstva i poznanstva u raznim krugovima od dužnosnika do kriminalnog miljea, broj istaknutijih političara zapravo bio poprilično skroman. Najveću je pažnju dakako izazvao predsjednik Mesić koji se vjerojatno u strahu za vlastitu sigurnost pojavio okružen s čak šest tjelohranitelja, što je, samo po sebi direktna poruka građanima u kakvoj i koliko sigurnoj državi danas žive. Isti taj predsjednik prije nekih pola godine nije nalazio shodnim komentirati aferu koja se tada vezala uz Pukanića (čija je žena Mirjana tada protivno zakonima prisilno hospitalizirana u Vrapču), nazvavši tu situaciju privatnom, obiteljskom stvari. Također, u više je navrata istaknuo kako njegov odnos s obitelji Pukanić nije na prijateljskoj, već na razini poznanstva. No, njegovi ga postupci zadnjih nekoliko dana itekako demantiraju. Tako je Mesić u vrlo kratko vrijeme učinio nekoliko, nazovimo ih tako - političkih gafova, koji su toliko evidentni, da su čak i najveći hrvatski mediji po prvi puta unisono izvještavali na tu temu, jednoglasno osuđujući neprimjerene reakcije i izjave predsjednika, što je u današnjoj Hrvatskoj događaj bez presedana. (mmb)

 

 

Iz gradskog proračuna 2,5 milijuna kuna otišlo u privatne ruke! Da takva rečenice osvane, primjerice, kao naslov novinskog članka, pomislili bismo da je netko tko ima pristup računu Zagrebačkog holdinga "skrenuo" taj novac na neke druge račune, dakle, da je opljačkao Zagrebački holding. Tada bi to postao problem policije, tužiteljstva i suda, a kasnije i zatvorskog sustava. No, što učiniti kad iz gradskog proračuna barem 2,5 milijuna kuna prijeđe u privatne ruke, a da se pri tome ne radi o pljački, da nije prekršen zakon i da je cijeli postupak prošao kroz sve zakonom određene kontrole i revizije? Upravo se takvo, legalno i transparentno, prebacivanje novca dogodilo u Zagrebačkom holdingu. Priča ide ovako. Raspiše se javni natječaj na koji se jave tri tvrtke, i posao, naravno, dobije tvrtka koja je ponudila najmanju cijenu. To što je ta cijena, prema riječima ljudi iz tvrtki koje rade takve poslove 10 (deset) puta veća od razumne cijene za takav posao nikoga ne zabrinjava, i nitko u Gradu na to ne reagira.