Hrvatski mediji jučer su izvještavali o «priči» tjednika Globus o navodnoj vezi Ivane Hodak i Vladimira Zagorca. I mi smo na Portalu konstatirali kako je ta vrsta «novinarstva» koja se ponajviše bavi obmanama i podvalama javnosti zapravo dno dna na koje se hrvatsko novinarstvo  polako, ali sigurno počelo spuštati. No ono što je najfascinantnije, začuđujuće nisu priča bez nijednog argumenta ili dokaza, nije to čak niti gnjusna fotomontaža koja «prikazuje» Ivanu u Zagorčevom krilu i na taj način «potkrepljuje» tekst. Ne, ono što najviše čudi jesu reakcije, bolje rečeno njihov izostanak, kako od vodećih ljudi struke tako i od vodećih hrvatskih medija koji bi se od ovakvih bijednih podmetanja itekako trebali ograditi i iste oštro osuditi. No, to se (ponovno) nije dogodilo.

Kažemo ponovno iz jednostavnoga razloga što je ovo na žalost samo jedan od brojnih primjera u kojima su mediji pokušali krivotvoriti istinu. Ne samo da ovo nije presedan u hrvatskom novinarstvu, već nije ni prvi takav pokušaj vezan i uz pokojnu Ivanu Hodak gledavši od njenog ubojstva pa do danas. Evidentna je istina da se tu djevojku pokušalo ocrniti na sve moguće načine, okvalificiravši je (ponovno neargumentirano) kao djevojku sumnjivoga morala, čiji su mladići na ovaj ili onaj način usko povezani s podzemljem. Posljednja priča sa Zagorcem samo je najsvježiji primjer. No i zabrinjavajuća učestalost ponavljanja spomenutoga uzorka u hrvatskim tiskovinama i elektroničkim medijima nikako ne bi smjela značiti da su se ljudi koji bi trebali voditi računa o dignitetu struke na takvu situaciju već navikli i otupjeli.

Izjave primjerice Zdenka Duke, predsjednika HND-a kako je riječ o prijevari ili nekih drugih medija koji su ovaj zlonamjerni pokušaj okvalificirali  kao «nespretno» rješenje, zapravo su itekako nedovoljne. I ne bi se smjelo stati na tome. Jer opravdano se postavlja pitanje da li bi se sporna fotomontaža uopće i komentirala u negativnom kontekstu, da nije bila toliko loše i očito napravljena. Najvjerojatnije ne bi, kao što vjerojatno postoji puno fotomontaža koje su "prošle" kao realni prikazi istinitog događaja. Jer, što to onda znači? Da svatko o svakome može fabricirati činjenice i koristiti se raznoraznim podvalama kako bi se iz ovih ili onih razloga i interesa nekoga diskreditiralo, a sve to bez ikakvoga pouzdanog izvora i dokaza, jer oni tim i takvim «novinarima» očito i ne trebaju. Priče su objavljene, novine su prodane, buba je u uho stavljena. Kog je još briga za istinu ili nekakav bijedni demanti od još bjednije tri rečenice koje će nakladnici možda i samo možda biti prisiljeni objaviti. Nikoga.

Osim konkretno njene roditelje koji se shrvani bolom za krvnički ubijenim djetetom, o čijim se ubojicama do današnjeg dana ne zna apsolutno ništa, prisiljeni čitati gadosti koje doslovno izazivaju fizičku reakciju. I zato je Globusova fotomontaža najbolja slika novinarstva i društva u kojem danas živimo, a koje egzistira na podvalama i insinuacijama slične vrste na gotovo svakodnevnoj bazi. A najgore je to što se takvo stanje već lagano uzima zdravo za gotovo.

M.M.B.

{mxc}