Iako se država Hrvatska u svojih osamnaest punih ljeta od proglašenja samostalnosti do današnjih dana već itekako trebala približiti nekakvim zadovoljavajućim standardima demokracije i pravne države, iz dana u dan na žalost svjedoci smo kako tome još uvijek nije tako. Hrvati su se u Domovinskom ratu uspjeli izboriti za svoju državu, ali su skupine koje su desetljećima držale Hrvatsku u tamnici zadržale moć i danas se uspješno predstavljaju kao demokrati i borci za dobrobit Hrvatske. Tako u Lijepoj Našoj danas u političkom smislu vlada najobičniji bućkuriš. Takozvana trodioba vlasti egzistira samo formalno na papiru, dolazi do nerazumnog miješanja političkih stranaka, nelogičnih «transfera», stječe se dojam da su se pobrkale kruške i jabuke, a jedino pravilo je da pravila nema i da je apsolutno sve moguće. Najbolji primjer institucionalnog kaosa u kojem Hrvatska danas bolje rečeno pluta nego plovi daje i sama slika stanja u kojem se nalaze takozvane nevladine udruge. Pogledajmo samo primjer HHO-a, udruge koja se bavi ili bi se trebala baviti zaštitom i promicanjem ljudskih prava, a već je nebrojeno puta dokazala da se bavi ponajprije promicanjem vlastitih interesa i jedne posebne politike.(mmb)

 

 

Ako je suditi prema riječima istaknutih hrvatskih političkih glava, hrvatska vanjska politika i diplomacija velikim koracima grabe naprijed. Samo bi možda tu i tamo ipak trebalo pripaziti, a da ne dođe do spoticanja. Jer ono što nikom nije jasno jest iz čega se taj nabujali optimizam crpi. Primjerice, predsjednik je Mesić u New Yorku kao prvi ili drugi čovjek Hrvatske (tko će ga znati) u ponedjeljak navečer uspio skupiti «čak» stotinjak Hrvata. Što je, ako se u obzir uzme da predsjednik u posjet ne dolazi tako često, ne baš posebno impresivna brojka. No, njega to nije omelo a da se ne raspriča o tsunamiju korupcije koja je u ovoj državi, nakon dva njegova mandata, veći problem no ikad prije. No, predsjednik je o korupciji pričao ponajviše u kontekstu novca koji je devedesetih iseljeništvo slalo za nabavku oružja, a dio kojeg je po njegovim saznanjima završio na privatnim računima. Možda i jest, no činjenica je da je oružje ipak kupljeno i da je Hrvatska pomoću njega pobijedila u ratu, a ako je nepravilnosti bilo, bilo je i vremena već sto puta ih istražiti. To što to nije učinjeno možda i najbolje govori o sposobnosti i učinkovitosti vladajućih struktura, i s čime se one zapravo bave. Zapravo, te strukture cijelo vrijeme uporno o problemima govore kao da je na vlasti netko drugi, a ne one same. Obrnuto je, naravno, kada treba hvaliti same sebe. Onda strukture odmah prepoznaju sebe na vlasti i tamo gdje nisu. Ovih dana, tako, strukture su se i njihovi mediji raspričali o «snažnom» uzletu hrvatske diplomacije. (mmb)

 

 

Usred zemlje Hrvatske, danas je na žalost sve moguće. Ta se tvrdnja istinitom pokazala već nebrojeno mnogo puta pa tako ponovno i ovog ponedjeljka. A da nam početak tjedna bude slađi, pobrinuo se Aleksandar Vučić, bivši tajnik Šešeljeve Srpske radikalne stranke, a danas član Srpske napredne stranke Tomislava Nikolića. On je naime, u pratnji brojnih srpskih novinara i «jakih snaga hrvatske policije» slavodobitno «dohodočastio» u selo Smoković blizu Zadra, mjesto koje je u tadašnjoj zadarskoj općini za vrijeme Domovinskog rata bilo jedno od glavnih uporišta pobunjenih Srba. No, ono što je posebno zanimljivo, a istodobno i iritantno jesu izjave kojima nas je Vučić usred Lijepe Naše počastio. Najgora je definitivno ona kako, po njegovim riječima, nikada nije čuo za zločin u Škabrnji. U prijevodu, Hrvati, zaboli me za vašu Škabrnju. A ima čovjek i pravo, zašto se ne bi tako bahato ophodio kad mu za tako nešto zeleno svjetlo ponajprije daje hrvatska politika koja izgleda ne posustaje u svojoj nedjelotvornosti, slabokrvnosti i destruktivnosti. A da je tome tako, pokazao je i predsjednik Mesić koji je također dodao svoju "kockicu šećera" u prvu ovotjednu kavu.(mmb)

 

 

Upravo smo usred nove agresije na vjeronauk. Iz prepoznatljivih krugova, potpomognutim ostatcima udbaškoga kruga s Filozofskog fakulteta, osobito sa čuvene katedre za pedagogiju, nudi se zamjena za vjeronauk u obliku predmeta koji bi se zvao religijska kultura. Prvo: agresija nema nikakve šanse, pa je svaka uzbuna posve nepotrebna. Drugo: nastava vjeronauka ionako je već koncipirana kao široko naučavanje ne samo o kršćanskoj (ili čak samo o katoličkoj) nego i o svim drugim religijama, te dakle već ima sadržaj nuđene «religijske kulture». Da je tako, ilustrirat ću kratkim prikazom udžbenika za vjeronauk u nakladi «Kršćanske sadašnjosti» (za sedme razrede osnovnih škola). Udžbenik ima lijep naslov «Zajedno u ljubavi», a otvaraju ga stihovi R. Tagore. Budući da su učenici kojima je udžbenik namijenjen djevojčice i dječaci na početku puberteta, govori im se o idolima, idealima i ovisnostima. Sljedeća poglavlja posvećena su analizi Dekaloga, a uz tu temu tiskani su izvadci iz «Opće deklaracije o ljudskim pravima». Nadalje, čak trideset i pet stranica posvećeno je judaizmu, pa đak koji želi, može do u tančine upoznati židovstvo, saznati što je Talmud a što Tora, što znače riječi «Šema Jisrael», što je Bat micva, što Jom Kipur, što je Hanuka i što su Purim i Pesah, te što je košer hrana, itd.(H.Hitrec)

 

 

Ministar prof. dr. sc. Dragan Primorac voli se slikati u učionici. S đacima. O njegovom imidžu brine šest PR-ovaca. Krajem prošlog tjedna nikako bez razloga ministar Primorac dao je intervju za bečki Die Presse s naslovom "Kroatien toleriert keinen Faschismus" . Naime, ono što predlaže njegovo Ministarstvo naišlo je na do sada najozbiljnije kritike u Hrvatskoj. Pa je ministar odgovorio na najbolji mogući način, demonstracijom savršene političke korektnosti u stranim medijima: "Naša djeca uče da je Drugi svjetski rat bio užasno razdoblje fašizma i nacionalsocijalizma i da se tako nešto više nikada ne smije ponoviti", uz dodatak vrlo isplatljive privrženosti zapadnobalkanskim suradnjama: "Lako je manipulirati s neobrazovanim ljudima. Zato je jako važno raditi na obrazovanju mladih generacija, i mi tu usko surađujemo s BiH, Srbijom i drugim zemljama regije. Nova generacija mora naučiti što znači tolerancija". Dakle, od sada će se svaka daljnja kritika ministra Primorca moći jedino tumačiti kao neonacistički ili hrvatski-uskogrudno šovinistički motivirana. A kakve su prije intervjua bile kritike na račun Dragana Primorca?(mm)

 

 

Razočarenje, beskrajna frustracija i rezigniranost. To je ono što je danas Hrvatska. I kao da više nema ničega što će to promijeniti. Čak i dugo planirani prosvjed facebookovaca, gdje su zakulisni motivi ostali facebookovcima odlično zatajeni, ispao je jedno veliko ništa. Buntovni mladi ostali su doma. A uložen je ogroman napor. Privođenja, velike riječi opozicijskih političara, svakodnevno izvještavanje. Primjerice, na dan prosvjeda na Hrvatskom se radiju u informativnim emisijama svakih pola sata - jednom na prvom, jednom na drugom programu - ponavljao poziv na prosvjed čitanjem "vijesti" da prosvjedi organizirani u više hrvatskih gradova nisu otkazani. Nije ni to pomoglo. Na Trgu Bana Jelačića u Zagrebu okupilo se tisuću do dvije tisuće mladih za koje je dojam bio da ni sami ne znaju zašto su došli, gdje pripadaju, i što i kako bi htjeli mijenjati. Bilo je jedino jasno kako vlast i opoziciju vide kao bandu lopovsku. I tu naravno nisu jedini. Dapače, svi se slažu. (mm)

 

 

Tako bi se nekako mogao prevesti Facebook, pomalo na držićevski način. Kada netko nije faca u stvarnom životu, ili je još premlad pa u zbilji tek radi na tome da postane faca, onda kreira samoga sebe i postaje virtualna faca, te se umrežava sa sebi sličnima. U načelu simpatično. No, prestaje biti simpatično kada neka stranka uvidi da je i Facebook dobra podloga za politička podmetanja i druge psine, pa pod firmom ležerne zafrkancije promovira svoju opciju, a usput se s puno mržnje obrušava na suprotnu. Ili na onu za koju misli da joj je neprijateljska. Tu dolazi do različitih zabuna i žalosne neobaviještenosti. Prije nego što kažem svoju o tim zabunama, želim razjasniti što se dogodilo. Na Facebooku se pojavila fotomontaža I.Sanadera, te izazvala neočekivanu snažnu reakciju, koja je blamirala i premijera i vrh policije. Nakon bijesnih prosvjeda, blamirani su ustuknuli. Sanader je poslao poruku, koju je Hebrang pročitao u Saboru, a ona je glasila « nitko ne će hapsiti facebookovce», i dodao da je to «naredio» šefu policije. Izjava očito panična, ponešto podsjeća na onu «Nitko neće da bije ovaj narod», a izbor riječi govori o stanju duha.(H.Hitrec)

 

 

Jednom sam vjerovala da su to svi koji su stvarali Hrvatsku. Mislila sam da svi imaju iste želje, cilj, sredstva... da je dovoljno biti ratnik. Danas nam pokušavaju reći da su to tek oni kojih više nema. Zapravo, oni koji nikad nisu stigli iznijeti svoju priču jer su je odnijeli na nebo sa sobom. Gdje su oni drugi mali ljudi čija su imena ostala neuklesana na hladne spomenike? Vratili su se, ali nikad više neće biti isti... rat je ukrao njihova djetinjstva i osmjehe, iscrpio vedrinu, ranio srca... nema više sjaja u njihovim očima. Neznani junaci. S godinama se moje poimanje heroja počelo izmjenjivati. Ipak nisu svi... prva velika istina s kojom sam se morala suočiti. Mislila sam da ako to priznam da ću dati za pravo onima koji me ionako uvjeravaju da je obrana Domovine zapravo zločin, pa su prema tome i oni koji su je branili, zločinci. (uhd91.com)