Kada bismo malo pažljivije bacili pogled na dnevno-politička zbivanja u Hrvatskoj proteklih tjedana, mjeseci, a i duže, zasigurno bismo primijetili kako se pred očima javnosti stalno vrte jedne te iste teme, s razlikom koja je u tom trenutku najaktualnija. Pogledajmo koje su to vječne priče i koja je njihova zajednička poruka. Posljednjih nekoliko godina hrvatsku vanjsko-političku situaciju zasigurno je uvelike obilježio odnos sa susjednim Slovencima, koji kako primjećujemo nikada nije bio gori. S druge strane, ne treba se zavaravati da je ikada bio i puno bolji. Dovoljna je bila jedna velika "nesmotrenost" hrvatske politike (Račan-Drnovšek paraf) pa da nas Slovenci potpuno neopravdano poput terijera uhvate za ono na što smo najosjetljiviji, a to je državni teritorij. Prvu rundu, vezano uz ZERP dobili su odavno, kako će završiti druga i posljednja još uvijek je na neki način neizvjesno. Ono što je na žalost izvjesno jest bojazan kako od političke elite poučeni dosadašnjim iskustvom ne možemo očekivati ništa posebno dobroga. Naša su očekivanja od ljudi koji trenutno vode državu odavno spala samo na strepnju da ne učine nešto što će generacije koje dolaze ispaštati.(mmb)

 

 

Ovih dana mediji su se svojski  potrudili stvoriti sliku kako se o suđenju na finalnoj rukometnoj utakmici Hrvatska - Francuska ne bi trebalo govoriti. Zapravo, može se slobodno reći kako je u Hrvatskoj izbjegavanje teme suđenja na toj utakmici postalo predmet nekakve novo iskovane političke korektnosti. Opet nam se nameće sustav vrijednosti u kojem za Hrvatsku vrijede jedna pravila, a za naše "velike" uzore iz svijeta druga. Baš zbog toga odlučili smo se ipak na koncu napisati riječ, dvije o suđenju na utakmici Hrvatska-Francuska, samo da bi se znalo da za političku korektnost kakvu je shvaćaju hrvatski mediji i domaća politička elita ne samo da nemamo ikakvog razumijevanja, nego gajimo krajnji prezir i osjećaj odbojnosti. I još nešto vezano uz medijsku prezentaciju "velikog hrvatskog uspjeha" u finalu. Nije Hrvatska osvojila srebrnu medalju zlatnoga sjaja, kako se to čim je utakmica završila imbecilno tepalo hrvatskim navijačima, nego je Hrvatska rukometna reprezentacija utakmicu protiv Francuske izgubila. Mi još ipak spadamo u one koji u ovoj državi znaju brojati do dva. 1. Francuska - zlatna medalja, 2. Hrvatska - srebrna medalja. (mm)

 

 

Hrvatskom državom već duže vrijeme napadno i uočljivo vladaju borbe za vlast, karijerizam, privilegiranost, mito i korupcija i sve ostale amoralne «blagodati». U društvu, a posebice među mladima općenito vlada mišljenje kako osim politike gotovo i nema posla koji se danas isplati raditi. Samostalnost se sustavno gubi baš kao i nacionalno dostojanstvo. Hrvatska je danas kao takva lak plijen marioneta stranih centara moći. Istovremeno jedinu instituciju u državi koja se snagom svog moralnog, duhovnog i domljubnog autoriteta zubima i noktima bori protiv sveopće relativizacije svega što je vrijedno, dakle Katoličku Crkvu na sve se načine pokušava obezvrijediti i diskreditirati. Najgore objede dolaze od onih istih snaga koje su u vrijeme Jugoslavije itekako pazile da Crkva ostane na margini zbivanja. Danas to ponovno čine njihovi istomišljenici posebice pomoću medija većina kojih smatra da je blatiti Crkvu nešto novo, inventivno, moderno. Zapravo, riječ je samo o nastavku jedne politike koja se nekoliko desetljeća trudila zatrti sve što je iskonsko hrvatsko, a na određene načine u tom uspijeva i danas. Stoga nije čudno ako gotovo svakodnevno na račun Crkve stižu birane riječi o griješnom i nemoralnom svećenstvu, Crkvi se prigovara da se ekonomski itekako snašla, da je "zajašila" na državni proračun, napada se vjeronauk u školama...U takvom okruženju stvara se mržnja prema svima i svemu što se imalo može dovesti u vezu s ljubavi prema naciji i vjeri, dvjema stvarima koje su kroz hrvatsku povijest u pravilu neodvojive.(mmb)

 

 

Nastavlja se hajka na hrvatske navijače. Kao što smo već i ranije pisali na Portalu, bez obzira na činjenicu što su navijači hrvatske nogometne reprezentacije tijekom čitavoga Europskog prvenstva 2008. sa svih strana, zbog svojeg ponašanja i kulture bili samo hvaljeni, organizacija FARE (Football against racisam in Europe) očito misli drugačije, te je hrvatske navijače proglasila primjerom kako ne treba navijati. Na takve tendenciozne napise Hrvatski nogometni savez nije našao shodnim reagirati. Njihovi stavovi sveli su se na nekoliko mlakih pokušaja da se hrvatskoj javnosti objasni o čemu je zapravo riječ, kao da Hrvatima to već odavno nije jasno. Onima kojima je neke stvari već odavno trebalo objasniti i ovog se puta prešutjelo. A politička elita predvođena premijerom reagirala je na način kako se to uostalom od njih i očekivalo. Ne samo da nisu bili u stanju stati iza velikog dijela svojih građana čijim se navijanjem diljem svijeta njihovi sportski ljubimci ponose i osuditi znatnu manjinu koja tu i tamo napravi poneku glupost, nego je premijer smatrao priličnim obrušiti se i na onih nekoliko smušenih rečenica čelnika HNS-a koji su pokušali pružiti nekakav otpor sportskoj, ali i nacionalnoj nepravdi. A da se tada trebalo reagirati drugačije najbolje pokazuje ono što se događa danas.(mmb)

 

 

Koliko su dugogodišnji pokušaji trpanja Hrvatske u nekakvu fašističku ropotarnicu povijesti s naznakama «novoprobuđenog» neonacizma zapravo bijedni, neutemeljeni i otrcani ili ofucani jasno pokazuje okolnost da se i dan danas, 60 godina nakon 2. svjetskog rata u «pomoć» prizivaju stare dobre metode forsiranja teme Jasenovca i preuveličavanja i manipulacije brojem žrtava. S obzirom da su brojke od 500 ili 600.000 tisuća ubijenih odavno znanstveno demantirane i odbačene (čak i od strane brojnih srpskih istraživača) postavlja se pitanje nisu li oni koji to danas govore pomalo i sami sebi neukusni i ne dokazuju li samim time upravo suprotno. Jer, ako se u prilog hrvatskom «fašizmu» mogu izvući samo  priče iz doba njemačke okupacije sredinom prošlog stoljeća, u čemu je zapravo problem i o čemu se tu zapravo radi - ponajprije o prepisivanju fraza koje su za vrijeme bivše Jugoslavije sustavno korištene kako bi se hrvatsku stranu stavilo u podređeni položaj. Zanimljivo je kako je ta metoda još uvijek popularna jer se njome na svakodnevnoj bazi koriste neki hrvatski političari u prilog svojih teza, ali, poučeni njihovim primjerom sada to sve više čini i strana politika. Mjesta čuđenju nema, jer ako su Hrvati sami za sebe spremni kazati da su fašistoidni zašto bismo se onda ljutili na Srbe ili primjerice Slovence kad čine to isto. A najnoviji - «Hrvati su fašisti» i trebaju se pokriti po glavi dok im pravedni Slovenci otimaju teritorij – napad, došao je od predsjednika slovenskog Državnog vijeća Blaža Kavčiča.(mmb)

 

 

Henry Kissinger, uz Brzezinskog (čiji je kućni prijatelj), najeminentniji je američki geostrateg i centralna ličnost američke vanjske politike. U intervjuu za CNBC’s (6. siječnja 2009.) izjavio je da su globalna previranja i financijska kriza sjajna prilika da se uspostavi "Novi svjetski poredak" (it's a great opportunity, it isn't just a crisis”). Nadalje, tumači kako ćemo krajem Busheve i početkom Obamine administracije moći posvjedočiti stvaranju Novog svjetskog poretka i kako će se tome, parafraziram, morati prikloniti i islamske zemlje. Dalje hvali (jedan republikanac!) Obaminu administraciju [1]. U nedavnom intervjuu za Hrvatski list, William Engdahl, autor knjiga Stoljeće rata I i II i Sjeme uništenja, apostrofirao je kako je Obama projekt "najmoćnijih američkih umova". Simptomatično je također Kissingerovo spominjanje islamskih zemalja i toga kako će se i one morati prikloniti Novom svjetskom poretku. Svakom barem poluupućenom u geopolitička zbivanja na velikoj šahovskoj ploči zvanoj Euroazija, jasno je da je Iran trenutno jedina zemlja u islamskom svijetu koja može pružiti kakav-takav otpor angloameričkoj težnji za globalnom dominacijom tj. postizanjem dominacije punoga spektra. Iz toga proizlazi da je sljedeća američka meta (što je već poduže vrijeme javna tajna, sjetimo se MacCainove "bomb Iran") - Iran.(D.Dijanović)

 

 

Kako je mala razlika između sreće i nesreće, između tuge i radosti, života i smrti.... U jednom trenutku si zdrav, vesel, mlad i nasmijan, a već u slijedećem trenutku si beživotno tijelo, statistički broj, predmet rasprave, opterećenje, tuga i bol za svoje najmilije..... Divoševci su tipično slavonsko selo smješteno u nepreglednoj ravnici. Smješteno u blizini Donjih Andrijevaca sa sjeverne strane i auto ceste Zagreb-Lipovac sa južne strane. Mirno selo sa svim svojim slavonskim šarmom, guskama i patkama što se lijeno gegaju ispred kuća, kravama što svako jutro odlaze na ispašu i vraćaju se na večer u svoje staje. Tada sam prvi put vidio kako i krave nisu baš tako glupe kao što svi misle . Jedan seljanin svako jutro krene iz svoje kuće sa svoje dvije krave i s njima prolazi kroz selo. Iz otvorenih dvorišta izlaze druge krave i lagano se njišući, pridružuju se maloj povorci na cesti. Do kraja sela skupi se već dvatesetak krava a zatim nestanu iza zavoja..... Pred večer se vraćaju nazad u selo i svaka krava sama odlazi u svoje dvorište. Nitko je ne treba tjerati i objašnjavati koje je njeno dvorište. I krave imaju svoj red .(uhd91.com)

 

 

Kroz proteklo desetljeće, a posebice zadnjih nekoliko godina, postalo je ne samo normalno, nego i poželjno da hrvatskim (hm?) medijskim prostorom hara deviza - čim luđe, glasnije i nakaradnije tim bolje. U takvim uvjetima «afirmirale» su se neke nove glave koje, istina mnogo govore, ali upitno što i koliko pritom razmišljaju i je li uopće. Jedna od takvih dežurnih društvenih kroničarki svakako je bila i Vedrana Rudan. Ta je žena, shvativši na vrijeme kako joj se u ovoj državi rad jezikom može itekako isplatiti, jednoga dana jednostavno odlučila postati svakome loncu poklopac, odnosno pozvani i priznati ironični komentator tekućih i manje tekućih događanja. Ovo joj je dobrim dijelom uspjelo, pa je često imala priliku zadnjih godina zabavljati ili ljutiti gledatelje na raznim televizijskim programima, kako ju je tko već shvaćao. Naravno, kod gospođe i spisateljice Vedrane Rudan nakon nekoliko izdanih knjiga i mnoštva napisanih kolumni nije se mogla ne primijetiti određena predvidljivost. Naime, nazočnost u medijima stekla je po ustaljenom obrascu - izrugivanjem institucija i vrijednosti koje su stalno na meti medijskih krojača slike i istine o Republici Hrvatskoj. No, jedna mala greška u krivom smjeru i svemu je izgleda došao kraj.(mmb,mm)