Hrvatskom državom već duže vrijeme napadno i uočljivo vladaju borbe za vlast, karijerizam, privilegiranost, mito i korupcija i sve ostale amoralne «blagodati». U društvu, a posebice među mladima općenito vlada mišljenje kako osim politike gotovo i nema posla koji se danas isplati raditi. Samostalnost se sustavno gubi baš kao i nacionalno dostojanstvo. Hrvatska je danas kao takva lak plijen marioneta stranih centara moći. Istovremeno jedinu instituciju u državi koja se snagom svog moralnog, duhovnog i domljubnog autoriteta zubima i noktima bori protiv sveopće relativizacije svega što je vrijedno, dakle Katoličku Crkvu na sve se načine pokušava obezvrijediti i diskreditirati. Najgore objede dolaze od onih istih snaga koje su u vrijeme Jugoslavije itekako pazile da Crkva ostane na margini zbivanja. Danas to ponovno čine njihovi istomišljenici posebice pomoću medija većina kojih smatra da je blatiti Crkvu nešto novo, inventivno, moderno.

Zapravo, riječ je samo o nastavku jedne politike koja se nekoliko desetljeća trudila zatrti sve što je iskonsko hrvatsko, a na određene načine u tom uspijeva i danas. Stoga nije čudno ako gotovo svakodnevno na račun Crkve stižu birane riječi o griješnom i nemoralnom svećenstvu, Crkvi se prigovara da se ekonomski itekako snašla, da je "zajašila" na državni proračun, napada se vjeronauk u školama...U takvom okruženju stvara se mržnja prema svima i svemu što se imalo može dovesti u vezu s ljubavi prema naciji i vjeri, dvjema stvarima koje su kroz hrvatsku povijest u pravilu neodvojive. I zato, pljuvanje po Crkvi jasno ukazuje u kojem se smjeru ide ili bar želi ići. I baš ništa što crkveni čelnici kažu ili naprave nije dovoljno dobro, a da se ne bi moglo kritizirati. Primjerice, u današnjoj teškoj ekonomskoj situaciji najlakše se koristiti novcem kao sredstvom manipuliranja, pogotovo prema onima koji ga nemaju, a takvih je puno.

Stoga je možda i najpopularnija uvreda na račun Crkve vezana uz njihove materijalne posjede, jer kao propovijedaju jedno, a rade drugo. Što to točno, nikada nismo uspjeli saznati. No, zanimljivo je kako se u redovima Crkve našao svećenik koji se odlučio okrenuti pilu naopako i pomalo radikalnim metodama pokušati pokrenuti stvari u željenom smjeru. Konkretno radi se o pločanskom župniku don Petru Mikiću koji je na vratima Crkve objavio proglas da će roditelji koji djetetu daju ime djeda, bake, sveca najbližeg rođenju ili popisano narodno ime od njega na dan krštenja dobiti 1000 kuna. Na taj način, kaže don Petar, sprečava se uništenje nacije i nije mu teško izdvajati sredstva i za očuvanje nacionalnog idnetiteta. Čovjek bi pomislio da će ovakav potez mediji dočekati bar s djelomičnom simpatijom, upravo radi brojnih primjedbi kako je Crkva nedovoljno osjetljiva na egzistencijalne probleme svojih vjernika. No čovjek bi pogriješio, jer ponovno se našlo razloga za prigovore, bolje rečeno u ovom primjeru za neprimjerenu sprdnju. A zašto? Čovjek koji je odlučio sam pripomoći i učiniti koliko je u njegovoj moći da se nacionalne vrijednosti očuvaju i zadrže, zaslužuje pohvalu.

Nikoga na ništa ne sili, niti kome što uzima. Primjetna je licemjernost onih koji se na ovakve mjere bune. Ne radi li isto i država u smislu poticanja pronatalitetne politike (ili bi bar trebala, ali ne radi dovoljno). U čemu je onda problem? Problem je u činjenici da je ovakva inicijativa došla uvjetno rečeno s «pogrešne» strane. One koja danas predstavlja sve ono što nije poželjno i priznato, sve one vrijednosti koje bi trebalo poništiti i zatrti kako bismo svi bili jednaki, isti, u svojim vrlinama i manama, besklasni, bez ponosni, bez nacionalni, ukratko bez okusa i mirisa bilo kakve vrste. Iako ovi «drugi» još uvijek nisu pojasnili što je to loše u vjeri i domoljublju i koja je to bolja alternativa od kršćanstva i nacionalne osviještenosti. Jasno je da sve dok su prisiljeni služiti se prljavim trikovima i podmetanjima za ponuditi nemaju ništa novog, bar ništa što već nismo vidjeli i na vlastitoj koži osjetili u bližoj i daljnjoj prošlosti. A svi znamo kako to izgleda.

M.M.B.

{mxc}