Kada bismo malo pažljivije bacili pogled na dnevno-politička zbivanja u Hrvatskoj proteklih tjedana, mjeseci, a i duže, zasigurno bismo primijetili kako se pred očima javnosti stalno vrte jedne te iste teme, s razlikom koja je u tom trenutku najaktualnija. Pogledajmo koje su to vječne priče i koja je njihova zajednička poruka.

Hrvatsko-slovenski odnosi

Posljednjih nekoliko godina hrvatsku vanjsko-političku situaciju zasigurno je uvelike obilježio odnos sa susjednim Slovencima, koji kako primjećujemo nikada nije bio gori. S druge strane, ne treba se zavaravati da je ikada bio i puno bolji. Dovoljna je bila jedna velika "nesmotrenost" hrvatske politike (Račan-Drnovšek paraf) pa da nas Slovenci potpuno neopravdano poput terijera uhvate za ono na što smo najosjetljiviji, a to je državni teritorij. Prvu rundu, vezano uz ZERP dobili su odavno, kako će završiti druga i posljednja još uvijek je na neki način neizvjesno. Ono što je na žalost izvjesno jest bojazan kako od političke elite poučeni dosadašnjim iskustvom ne možemo očekivati ništa posebno dobroga. Naša su očekivanja od ljudi koji trenutno vode državu odavno spala samo na strepnju da ne učine nešto što će generacije koje dolaze ispaštati.

A da je takvo razmišljanje realno pokazuje i ponašanje premijera Sanadera koji i nakon što su nas Slovenci ucijenili i blokirali pred čitavim svijetom na najperfidniji mogući način i dalje njeguje svoju beskičmenjačku politiku i kredo – ti ćeš mene kamenom, a ja tebe kruhom, što je općenito vrlo pohvalna stvar, osim ako je naravno riječ o vitalnim nacionalnim interesima. Pa je Sanader nakon najnovijeg prošlotjednog incidenta kojim su Slovenci onemogućivši glasanje o ratifikaciji Hrvatske za NATO pomalo iznenadili čak i sami sebe, sve do početka ovog tjedna uzalud čekao službeni odgovor slovenske strane na diplomatsku notu od 23. siječnja, a pošto je taj odgovor napokon zaprimljen, Sanader je jučer prvi nazvao Pahora. Dogovoreno naravno nije ništa konkretno, no ono što je zabrinjavajuće jest da je Sanader ponovno demonstrirao preveliku količinu bezrazložne poniznosti i pomirljivosti koju Slovenci svojim ponašanjem nikako ne zaslužuju.

Ni u Haagu ništa novo

A dok Sanader muku muči sa Slovencima, zbivanja na sudu u Haagu u procesu protiv hrvatskih generala odvijaju se nekako na sporednim tračnicama i pomalo udaljeno od očiju javnosti koja istina tu i tamo ima prilike pročitati neki prilog u novinama ili na TV-u, no sve je to s obzirom na važnost teme premalo i prešturo. Stoga primjerice umjesto da se podigne prašina oko najnovijeg svjedočenja svjedoka-osumnjičenika Mate Laušića u korist Tužiteljstva, čitava priča prolazi nekako gotovo nezamijećeno. A riječ je o vrlo bitnoj i znakovitoj situaciji koja pokazuje koliko se i na koji način istinom, pravdom, ali i sudskim procesom može manipulirati u korist nečijeg interesa. A taj interes zasigurno nije onaj hrvatski. To dokazuje i onih par rečenica Laušićevog svjedočenja koje one malo upućenije nisu mogle iznenaditi. Laički rečeno, Laušić je neposredno inkriminirao generale, da bi posredno sebe, kao bivšeg zapovjednika vojne policije oslobodio  moguće odgovornosti. Uostalom, točno onako kako je to Tužiteljstvo lijepo i zamislilo i kako smo prije nekoliko dana «predvidjeli» na Portalu. Sanaderu je danas u posjet došao i glavni tužitelj Brammertz, još jednom Hrvatskoj dati packe za skrivanje imaginarnih topničkih dnevnika, kao da svima već nije jasno da bi ih aktualni državni vrh već odavno isporučio da postoje, kao što je to uostalom već učinjeno prije par godina zaslugom predsjednika-građanina.

Ustaše i u Hrvatskom Saboru

Tko o čemu, Kajin o ustašama, ovoga puta ni manje ni više nego za saborskom govornicom. Ponovno o navijačima i rasizmu ponovno o deset tisuća Thompsonovih obožavatelja s ustaškim znakovljem. Riječ je zapravo o sustavnim pokušajima da se kriminalizira apsolutno sve što je na bilo koji način povezano s domoljubljem. Da je bilo tko od njih zainteresiran za one probleme iza kojih skrivaju svoju anacionalnost (a to su korupcija i kriminal!), riješili bi ih i zakonima koji već postoje. Ovako, radi se samo o pričanju priča za malu djecu koju treba stjerati u kut kako bi bila poslušna i ponizna. I uvjeriti ih pritom da su bila jako zločesta i da zaslužuju sve ono loše što im se događa. Postojeći zakoni su dobri, no hrvatski «antifašisti» (koji se u doba antifašizma još nisu ni rodili) bi valjda htjeli donijeti one koji bi Hrvatima zabranili i dizanje rukom žlice do ustiju. Zabraniti ljudima da mašu u znak pozdrava i koriste se slovom u na tipkovnici. Možda bi ga se za hrvatske potrebe moglo eliminirati, čisto preventivno, kako nam Kajin i njegovi istomišljenici ne bi imali što predbaciti.

Cenzura zdrave pameti

I tako iz dana u dan – ustaše, Slovenci, Haag, Haag, Slovenci, ustaše, dok Hrvati sve više podsjećaju na ovce za šišanje, bezličnu grupu kojoj se sustavno ispire mozak. Na djelu je najobičnija cenzura zdrave pameti i nema nade da će prestati sve dok u Hrvatskoj postoji toliko parazita koji se hrane i žive na jaslama prošlosti i radi svojih političkih interesa Hrvatsku pokušavaju sapeti okovima prekrojene povijesti. I zašto onda pristajati na nova poniženja? Valja kazati istinu i okrenuti se budućnosti. Sačuvati nacionalni ponos i dostojanstveno krenuti dalje. I koliko je moguće više smanjiti broj onih na političkoj sceni koji nam svima zajedno iz dana u dan truju zrak i vuku nas u kaljužu iz koje ćemo se ponovno morati godinama izvlačiti. Valjda smo iz nedavne prošlosti nešto uspjeli i naučiti.

M.M.B.

{mxc}