Detalji

Objavljeno: 11. listopada 2010.

Početkom rujna Hrvatsko kulturno vijeće prosvjedovalo je protiv činjenice da je Ministarstvo kulture RH financiralo protuhrvatsku knjigu Snježane Kordić «Nacionalizam i jezik». Prosvjed je upućen i Hrvatskom saboru. S datumom 28. rujna 2010. dobili smo odgovor predsjednika Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu Hrvatskoga sabora, prof. dr. sc. Petra Selema. Odgovor objavljujemo u cijelosti: «Cijenjeni g. Hitrec, primio sam Vaš dopis od 3. rujna u svezi financiranja knjige Snježane Kordić. Primjedbe koje ste iznijeli istovjetne su primjedbama koje sam primio do nekoliko uglednih hrvatskih jezikoslovaca. Stoga sam već tražio očitovanje Ministarstva kulture o spornom pitanju. Kada dobijem odgovor, o njemu ću Vas izvijestiti. S poštovanjem, predsjednik prof. dr. sc. Petar Selem»(H.Hitrec)

Detalji

Objavljeno: 06. listopada 2010.

Prošle nedjelje u Bosni i Hercegovini su održani izbori. U našim medijima naravno nisu bili popraćeni koliko su trebali biti, budući da se radi o susjednoj državi u kojoj su Hrvati, bolje reći u kojoj bi trebali biti, konstitutivan narod. Hrvatski su političari gotovo u potpunosti ignorirali taj događaj, kao što i već cijelo desetljeće zanemaruju sve gori položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini. Rezultate izbora ukratko je prokomentirao tek predsjednik Ivo Josipović. Bilo bi daleko bolje da nije.(djl)

Detalji

Objavljeno: 06. listopada 2010.

Možda ste opazili, poštovani čitatelji ovih stranica, da Hrvatsko kulturno vijeće u zadnje vrijeme gotovo i nema posebnih priopćenja. Zašto? Jer se radi o uzaludnom poslu, jer ne postoji dostojna adresa, a priopćenja ne dolaze do šire hrvatske javnosti budući da ih mediji ignoriraju te još jedino Hina dobro obavlja svoju temeljnu zadaću. Komu poslati priopćenje? Hrvatskom saboru koji vrvi anonimcima i diletantima, hrvatskoj Vladi koja će možda odgovoriti kratkim pismom koje ne znači ama baš ništa niti daje nade da će bilo što biti poduzeto? Ministarstvu kulture, koje je potpuno dezorijentirano i u kojemu djeluju velikosrpski provokatori?(H.Hitrec)

Detalji

Objavljeno: 06. listopada 2010.

U veljači 1613. g. naši predci zakleli su se pred Bogom, u svoje ime i ime potomstva, da će vjerno služiti Caru. Oni su znali da će rod bezumnika koji prekrše kletvu biti zbrisan grijehom s lica zemlje - ukoliko se ne pokaje. Svi se sada nalazimo pod prokletstvom praotaca. Prokletstvo leži na potomcima revolucionara i boraca protiv Boga, koji su srušili Cara i Pravoslavnu Crkvu. Prokletnike muče bolesti, ludila, samoubojstva koja mogu zbrisati njihov rod s lica zemlje, ako se ne pokaju pred Bogom. Ranije su o tome govorili samo svećenici. Ali nedavno su se njima pridružili i znanstvenici. (Đ. Vidmarović)

Detalji

Objavljeno: 05. listopada 2010.

Jasno je, dakle, da su u vrijeme početka pobune protiv NDH glavninu partizanskih postrojbi sačinjavali Srbi. A znatan dio Srba – kako zaključuje povjesničar Hrvoje Matković – «nije se mirio s uspostavom hrvatske države i nije ju prihvaćao bez obzira na ustaštvo». Da je Matković u pravu, potvrđuje Đilas, koji nema dvojbe da Srbi «ne bi primili nikakvu tuđu, pa ni hrvatsku državu – tamo gde to po svojoj snazi ne bi morali». Štoviše, Srbi ne samo da su bili protivnici samostalne hrvatske države, nego su bili i protivnici hrvatske autonomije unutar Jugoslavije. Primjer koji to u praksi neprijeporno dokazuje bio je odnos Srba prema Banovini Hrvatskoj. Pretežit dio srpskih i srbijanskih političara bio je protivnik Banovine Hrvatske, iako je formiranje Banovine Hrvatske imalo za cilj prvenstveno konsolidirati i očuvati Jugoslaviju.(D.Dijanović)

Detalji

Objavljeno: 04. listopada 2010.

Povjesničarka Gordana Vlajčić ističe «da je 22. lipanj [1941. u Sisku] u izravnoj vezi s globalnom taktikom Komunističke internacionale i Sovjetskog Saveza. I ti komunisti svojim 'izlaskom van' potvrđujući kako su čekajući napad na SSSR krenuli u NOB, time dokazuju kako Hrvati nisu čekali da ih netko oslobodi. Ali 22. lipnja je direktno sinhroniziran s napadom na SSSR i to je davno bilo dogovoreno. U dokumentima Kominterne se vidi da treba pričekati s ustankom i u slučaju napada na SSSR dignuti ustanke i raditi diverzije kako bi usporili napredovanje fašističkih i nacističkih snaga na Sovjetski Savez i pridonijeti oslobođenju SSSR-a koji je za Kominternu jedina domovina proletarijata».(D.Dijanović)

Detalji

Objavljeno: 04. listopada 2010.

U posljednje se vrijeme pojavilo više knjiga u kojima se govori da je A. S. Puškin bio odvratan kršćanin, skoro satanist. Pojava ovakvih radova nije slučajna. Snage neprijateljske pravoslavlju i Rusiji, usprkos svemu, pokušavaju našeg A. S. Puškina nazvati svojim. Veliku pomoć tome daje i činjenica da su mnogi najvažniji trenuci vjerskog života A. S. Puškina do sada prešućivani. Članak svećenika Aleksija Moroza ima za cilj popuniti ovu prazninu. Bezvremeni je samo Bog i vječita je jedino ona istina koja u sebi nosi energiju Božanske pravde. Ako Puškinovo djelo živi do sada, to znači da izvor njegova nadahnuća ima početak upravo u Nebeskim Naseljima. Cjelokupno stvaralaštvo velikog ruskog pjesnika doslovno je pronizano Božanskom energijom, koja blagotvorno djeluje na životnu snagu čitatelja. Još godine 1937. profesor K. Zajcev, kasniji arhimandrit i čuveni publicist, pisao je: "Duhovnim zdravljem diše Puškinovo pjesničko stvaralaštvo. Nađite nekog drugog pisca čije bi djelo dalo ovako smirujuću i uzvišenu radost, izazivalo ovakav duševni spokoj, i to bez obzira na to što on ponekad postavlja nevjerojatno teška i uznemirujuća pitanja". (Đ. Vidmarović)

Detalji

Objavljeno: 03. listopada 2010.

Partizanski obavještajac Josip Kotnik u biografskoj knjizi Svi umiru jednako opisuje kako se je razvoj omladine još u predratnim vremenima na periferiji Zagreba odvijao u «duhu Kominterninih direktiva», te dodaje: « U to vrijeme Staljin je za nas bio kult kojem smo se klanjali i sve svoje napore usmjeravali u pravcu njegovih direktiva i poruka koje je Kominterna prenosila i usađivala u napredne omladinske organizacije. Osnovni zadatak tih organizacija bio je prvenstveno propagiranje tekovina velike oktobarske revolucije». Milovan Đilas diveći se SSSR-u piše:«Ljubav naša prema Sovjetskom Savezu neugasiva je, jer ona je kroz krv i oganj postala naš život, duša, budućnost, hljeb naš nasušni». Đilas se, međutim, ne divi samo SSSR-u, već i sovjetskom komunističkom diktatoru Staljinu, mislima koje su zapravo misli svih komunista njegova doba: «Glava Staljinova nije samo prijatna, zbog svoje čudno nježne tvrdoće, zbog čitave svoje narodne izražajnosti, zbog umnih, živih, nasmiješenih, strogih i brižnih tamnožutih očiju, ona je i lijepa svojom harmoničnošću, svojom jednostavnošću, svojom uvijek živom mirnoćom i izražajnošću».(D.Dijanović)