Ždrijelo crnih lista (40/43)

Nas također pozivaju na dvoboj

Malo poznate činjenice iz života Aleksandra Sergejeviča Puškina

U posljednje se vrijeme pojavilo više knjiga u kojima se govori da je A. S. Puškin bio odvratan kršćanin, skoro satanist. Pojava ovakvih radova nije slučajna. Snage neprijateljske pravoslavlju i Rusiji, usprkos svemu, pokušavaju našeg A. S. Puškina nazvati svojim.

Veliku pomoć tome daje i činjenica da su mnogi najvažniji trenuci vjerskog života A. S. Puškina do sada prešućivani. Članak svećenika Aleksija Moroza ima za cilj popuniti ovu prazninu.

Bezvremeni je samo Bog i vječita je jedino ona istina koja u sebi nosi energiju Božanske pravde. Ako Puškinovo djelo živi do sada, to znači da izvor njegova nadahnuća ima početak upravo u Nebeskim Naseljima. Cjelokupno stvaralaštvo velikog ruskog pjesnika doslovno je pronizano Božanskom energijom, koja blagotvorno djeluje na životnu snagu čitatelja. Još godine 1937. profesor K. Zajcev, kasniji arhimandrit i čuveni publicist, pisao je: "Duhovnim zdravljem diše Puškinovo pjesničko stvaralaštvo. Nađite nekog drugog pisca čije bi djelo dalo ovako smirujuću i uzvišenu radost, izazivalo ovakav duševni spokoj, i to bez obzira na to što on ponekad postavlja nevjerojatno teška i uznemirujuća pitanja".

Kako ukazuje suvremenik velikog pjesnika, svetitelj Ignatij Brjančaninov: "Svaka ljepota, vidljiva i nevidljiva, mora biti pomazana Duhom, bez ovog pomazanja na njoj je pečat trulosti; ona (ljepota) pomaže zadovoljiti čovjeka kojega vodi istinito nadahnuće. Njemu je potrebno, da bi se ljepota odazivala životom, vječitim životom. Kada iz ljepote diše smrt, ona odvraća od ovakve ljepote svoje poglede". Iz ljepote pjesništva Aleksandra Sergejeviča Puškina uvijek je disao vječiti život.

Ali nije odmah dospio Puškin do ovako visokog duhovnog stanja. Tijekom cjelokupnoga pjesnikovog života u njegovom se srcu odvijala stalna borba između dobra i zla, između loših nasljednih sklonosti, stečenih poroka i božanskog početka velikog srca, koje je bilo učvršćeno Nebeskim nadahnućem. Duhovni put A. S. Puškina nevjerojatno je dragocjen za naše vrijeme. Jer većina najboljih predstavnika ruske inteligencije, u potrazi za Bogom i smislom života, prolazi istim tim putovima duhovne potražnje.

Rođenjem budući je pjesnik dobio vrlo tešku poročno genetsko naslijeđe, kako od strane oca, tako i od strane majke. Po majčinoj liniji Puškin je bio praunuk čuvenog "Arapa" Petra Velikog i naslijedio je burne "afričke strasti" svoga pradjeda. Pradjed po ocu, kako svjedoči sam pjesnik u "Autobiografiji", bio je strasni razvratnik koji je "umro veoma mlad, u napadu ludila zaklavši svoju ženu, koja se u taj trenutak porađala. Njegov jedinac, Lav Aleksandrovič, bio je čovjek strastan i žestok". Otac Aleksandra Sergejeviča Puškina, obrazovan na ateističkoj francuskoj filozofiji i erotskoj književnosti, po svjedočenju suvremenika, bio je razvratnik, bezdušan egoist, mason, apsolutno ravnodušan prema svojoj djeci. Puškinova majka, Nadežda Osipovna, rođena Hanibal, bila je lakomislena, razmažena i kapriciozna žena.

Pravilan odgoj, vjernička moralna okolina u kojoj dijete živi i razvija se, mogu u velikoj mjeri kompenzirati poročan utjecaj lošega genetskog naslijeđa. Ali budućem je pjesniku bio uskraćen ovaj blagotvoran utjecaj. Odgoj koji je dobio u obitelji i u Liceju, po mišljenju profesora I. M. Andrejeva, "nije moguće nazvati drugačije, nego onim koji obeščašćuje i kvari srce i pamet.

Rano naučivši čitati, dječak Puškin pronalazi u ogromnoj očevoj biblioteci gomilu ateističkih i erotskih francuskih knjiga koje je počeo sa žudnjom čitati. Fanatično čitanje ovih knjiga koje kvare srce, hranilo je rano probuđene putene strasti, a skepticističke i ateističke ideje, predstavljene u ironijskoj i satiričnoj formi, kvarile su i mladi um".

Prema religiji i svećenstvu, u obitelji Puškin bio je prisutan, za mnoge dvorjanske obitelji toga vremena, uobičajen podrugljiv, skeptičan odnos. Budući da su nepristojne šale na njihov račun dosta često bile odijevane u oštroumne i sablažnjive forme, to je budući pjesnik, imajući živahan i ironičan um i povišenu osjetljivost, brzo i čvrsto usvojio ovu maniru koja je poput mutne vode prolazila kroz cijelo njegovo rano stvaralaštvo.

Loš obiteljski odgoj još je više ojačao u Liceju. Carskoselski licej u početku zamišljen kao škola za "mlade ljude posebno određene za važne dijelove državne službe", pretvorio se u stvarnosti, u jedno od središta odgoja mladeži u duhu političkog liberalizma. Ova je ustanova pripremala liceiste ne toliko za državnu službu, koliko za njihov ulaz u tajne antidržavne lože.

Autor notice "Nešto o Carskoselskome liceju i njegovome duhu" piše da se licejskim duhom naziva onaj skup pogleda kod kojih "mladi vjetropir mora pri tome poricati podrugljivo sve postupke osoba koje zauzimaju značajna mjesta, sve mjere Vlade, znati napamet, ili biti sam pisac epigrama, a najviše od svega sebe predstaviti kao filantropa". Hoćemo li nakon toga biti iznenađeni što su Pušćin, Kjuhelbeker i drugi pitomci Liceja postali dekabristi.

Godine 1817. Puškin je završio Licej i nakon kratkog boravka u selu Mihajlovsko, doselio se u Peterburg. Razdoblje pjesnikovog života od 1818. do 1820. - je razdoblje "Zelene lampe", literaturnog peterburškog kružoka. Razdoblje terevenki, kartanja, ispraznih razgovora, moralnog pada i političkih zabluda. Činilo se da je duhovna propast pjesnika neminovna, jer je sve tome išlo u prilog: i odgoj, i sadašnja okolina. Upravo u tome razdoblju on piše niz lakomislenih frivolnih pjesama zbog koji će kasnije žaliti cijeli život.

Puškin je padao, ali kajao se i dizao. Puškin je griješio, ali nije zaboravljao na svoje grijehe i mučio se pri spomenu na njih. Neobično je karakteristična za ovo stanje pjesma "Uspomena", napisana 1828. g. U njoj se nalaze ovakvi pokajnički redci:

Uspomena bez riječi preda mnom

Svoj dugačak razvija svitak;

I s gnušanjem čitajući život moj,

Ja treperim i proklinjem,

I gorko sebe žalim,

i gorko lijem suze,

Ali retke tužne ne ispirem.

U pjesnikovome srcu u tom razdoblju odvija se mučna borba. S jedne strane dobri početci njegovog srca i Božanska blagodat koja mu je pomagala, dozivaju pjesnika na "Sionske visine", a s druge strane strasti, poroci odgoja, djelovanje lukavih duhova, vuku ga u ponor pogibelji, "grijeh onih koji žude jurio mu je za petama". Izvor njegovih iskušenja, po priznanju samog pjesnika, bio je pali duh, - demon koji ga je počeo "posjećivati" u mladim godinama kako bi zamračio njegove visoke i svete ideale i unosio rastrojstvo u njegovu dušu.

Budući da je bio jedan od najpametnijih ljudi svoga vremena, Puškin je osjećao da bez ideje Božanstva, i čvrste pravoslavne vjere njegov pogled na svijet pretvoriti će se u zgradu bez temelja. U svojim traženjima kretao se u svim smjerovima, uzimajući iz raznovrsnih vjerskih, pa čak i ateističkih dokumenata. Najoštriji moment duševne krize pjesnika dešava se, izgleda, u razdoblju njegovog prebivanja u Kišinjevu i Odesi (1821.-1824.). U to vrijeme on s dubokim zanimanjem proučava Bibliju, čita Kur'an i čak uzima satove iz "čistog" ateizma kod engleskog filozofa Andrewa Hutchinsona.

Mihajlovski izgon doslovno je promijenio unutarnji Puškinov ustroj. Skoro svi njegovi biografi priznaju da je izgon utjecao na njegov duhovni rast i bio za njega u ovom smislu isto tako blagotvoran kao što je za Dostojevskog bilo zatvaranje u "Mrtvoj kući". Ovdje, daleko od svjetskih zabava, pjesnik je imao vremena dublje zaviriti u sebe, u dušu ruskog naroda, pažljivije se početi baviti svojim samoobrazovanjem, proučavanjem samobitne ruske kulture. Ovdje je on prvi puta došao u živ neposredan dodir s Crkvom posredstvom braće Svetogorskog manastira i okolnog svećenstva.

Neposredno prateći tijesnu moralnu vezu naroda s manastirom, čitajući Karamzina i drevne ljetopise, Puškin je počeo shvaćati taj veliki duhovni utjecaj koji je imala Crkva na ruski narod. Ovdje se stvara veličanstvena drama "Boris Godunov", pojavljuje se "smiren i veličanstven" lik Pimena, kojega ne mogu zasjeniti ostala lica u drami. U njemu je pjesnik dao cjelovit, jak i istinit tip pravoslavnog ruskog velikana. U njemu se odrazila sama skrivena duhovna suština budućeg genija. Vatreni lik "Proroka", također se pojavljuje u Svetogorskom manastiru. Monaški plamen vidi se također u podvizima "Rodriga", tijekom prebivanja u samoći u pustinji i na sebe usredotočenom "šutljivom i jednostavnom" "Bijednom vitezu". Udubljeno i pažljivo u ovo vrijeme Puškin čita Evanđelje, i žitija svetih. Blaga Vijest duboko ulazi u njegovu dušu. "Ova se knjiga naziva Evanđelje, - piše Puškin, - i ovakva je Njezina vječito nova ljepota, jer kada mi zasićeni svijetom, ili utučeni malodušjem slučajno otkrijemo Nju, tada više nemamo snage suprotstaviti se njezinoj sladosnoj privlačnosti i topimo se duhom u njezinom božanskom krasnorječju".

Na kraju prognanstva Puškin je već sasvim drugi čovjek. Od volterijanca, drskog slobodoumnika i čak člana Masonske lože, on se pretvara u čisto ruskog, religioznog i samosvojnog čovjeka. Po mišljenju niza istraživača, malo prije ustanka dekabrista, Puškin je bio po svome svjetonazoru "već najruskiji čovjek među svim školovanim ljudima svoga vremena. Nakon mihajlovskog progonstva nije napisao ni jednog bogohulnog retka koji su ranije, kao zabava prolaznih prijatelja prolazne mladosti, tako lako izlazili ispod njegovog pera".

Masoni i zapadnjaci ne mogu oprostiti velikom pjesniku njegov duhovni preobražaj. Od njihovog istomišljenika Puškin se pretvorio u njihovog idejnog neprijatelja. Evo kako on sam procjenjuje promjene koje su se desile u njemu: "Vrijeme je promijenilo grozničav zanos mladosti. Sve djetinjasto izletjelo je napolje. Sve poročno nestalo je. Srce je započelo razgovor s pameću riječima nebeskog otkrivenja. I poslušan spasanosnom dozivu um se odjednom opametio, smirio se; i kada sam pogledao oko sebe, kada sam pažljivije i dublje ušao u ono što vidim, - shvatio sam da ono što je do sada izgledalo kao pravda bilo je laž, ono što sam cijenio - zabluda, a ciljevi koje sam sam sebi postavljao, prijetili su prekršajem, padom, sramotom! Shvatio sam da apsolutna sloboda, neograničena nikakvim Božanskim zakonom, nikakvim društvenim normama, ona sloboda o kojoj sanjaju i krasnoslove balavci ili luđaci, je nemoguća, a kada bi bila moguća, onda bi bila pogibeljna kako za pojedinca, tako i za društvo".

Naravno, ovakva ustrajnost potpuno je proturječila pogledima većeg dijela visokog društva. I Moskva, koja je u početku prihvatila dolazak pjesnika s ushićenjem, jer po svjedočenju S. Ševireva, "svugdje su ga nosili na rukama", uskoro je obrušila na njega val gnjusnih kleveta. Volterijanci i masoni su shvatili da u liku Puškina dobivaju opasnog idejnog neprijatelja i obrušili su na njega svoje omiljeno oružje - klevetu.

Kako piše J. Grot u članku: "Dvoboj i smrt Puškina", "zle snage prevarile su Puškinovu ženu Nataliju Nikolajevnu u igračku i oružje svojih crnih planova. Da nisu uspjeli iskoristiti Nataliju, pronašli bi drugi način, ali Puškina bi svejedno uništili. Inspiratori gnjusne kampanje protiv Puškina bili su grof i grofica Nesselrode, povezani s glavnim pjesnikovim krvnikom Benkendorfom. Grof K. V. Nesselrode bio je bliski prijatelj Heckerna, Nijemca po nacionalnosti, spretnog intriganta; u Rusiji su ga nazivali "austrijskim ministrom vanjskih poslova". Postoji mišljenje da je sam Benkendorf bio mason i da je predložio projekt stvaranja Trećeg odjeljenja zato kako bi postavši njegovim šefom, mogao sakrivati djelatnost zabranjenog masonskog pokreta. Progoniteljima velikog pjesnika može se pribrojiti još i kneževe: Dolgorukova, Gagarina, Uvarova i t.d. Ova masonska klika stalno je Caru slala prijave o tobožnjoj političkoj nepouzdanosti Puškina. Oni su odlučili riješiti se Puškina pod svaku cijenu. Nije slučajno P. A. Vjazemski, uistinu sa zakašnjenjem, govorio o "strašnoj uroti, o paklenskim mrežama i o intrigama". Dantes je bio samo egzekutor u ovim podlim rukama. "Bračna sreća i suglasje, - rekao je odmah nakon pogibije Puškina Vjazenski, - bile su cilj pokvarenih i lukavih pokušaja kako bi osramotili obitelj Puškin". Dešavala se prava potjera za Puškinovom ženom, uključujući nagovore, prijetnje i na kraju otvorenu ucjenu. Poniziti nju i zgaziti zato kako bi njega pretvorili u smiješnu figuru; učiniti od njega rogonju i o tome proširiti vijest. Kada bi u tome uspjeli, tada Puškin više ne bi bio strašan neprijateljima Domovine, jer bi njegov ugled bio potpuno uništen i glas zaštitnika samobitne ruske kulture bio bi smiješan i jadan u očima visokih krugova.

"Treba shvatiti, - piše N. Skatov, - da su Puškinov gnjev i bijes - i prije i kasnije - izazivali ne ljubomora, nego taj ponor bezstidnosti, prostote i podlosti u kojima su tako uvjereno lebdjeli baruni, okruženi svojima anđelima-čuvarima, skoro demonskim neprijateljima pjesnika; između ostalog u blizini u istim tim potocima nalazili su se i njegovi prijatelji - isti taj Vjazenski, Karamzini, - zajedno s njihovom kućom kao mjestom zajedničkih susreta". U to je vrijeme veliki pjesnik morao osjetiti ne samo "laž neprijatelja", nego i "klevetu prijatelja".

Puškin je odlučio pogaziti riječ koju je dao caru i pozvati podlaca na dvoboj, tek nakon što je u tome vidio jedini mogući izlaz. Kako piše direktor Puškinovog doma, N. Skatov: "Na dvoboj s Heckernom on je izašao i zbog časti države kao njezin glavni predstavnik. Zaobilazeći visoke krugove. Njemu je bilo važno što o tome misli cijela država".

Malo prije posljednjeg dvoboja Puškin je rekao N. S. Karamzinovoj: "Potrebna mi je snaga kako bi moja reputacija i moja čast bile neokaljane u svim dijelovima Rusije gdje je poznato moje ime".

Gospod nije dopustio velikome pjesniku da postane ubojica, ali dao mu je, ranjenom na smrt, još 45 sati života. Za to vrijeme Puškin je neiz-mjerno porastao duhovno, mnogo osmislio, mnogo shvatio. I čak je uspio oprostiti svome ubojici, ispunivši Gospodnju zapovijed o ljubavi prema neprijateljima. Tko je od nas za to sposoban? Pjesnik je otišao iz života tiho i svjetlo.

Svi smo zakržljali. Naučili smo lagati i ne buniti se protiv laži. Radi trenutne koristi spremni smo žrtvovati svoje ideale i svoja uvjerenja. Mi se raspadamo i ginemo.

Puškin nam je pokazao drugačiji put. On je prihvatio izazov suvremenog društva, pokušao je ukazati na njegovu zabludu, otkriti i pokazati put prema poboljšanju. Zato su ga proganjali, zato su ga na kraju krajeva i ubili. Ali on nije izdao svoje ideale. I do sada pamtimo ga i volimo kao nekoga dobrog, dragoga i uvijek bliskog. Puškina su ubile snage koje su pokušavale uništiti Rusiju.

Ove snage i sada ratuju. Skupljeni lik Puškina je sva pravoslavna inteligencija našega vremena, koja želi da se naš narod preporodi na temeljima svoje samobitne ruske kulture i da ima budućnost.

I nas također pozivaju na dvoboj mnogobrojni Dantesi, preko tiska, preko televizije, preko promičbe zla i nasilja zapadne kulture. Mi ovaj dvoboj prihvaćamo. Mi ne možemo i ne smijemo otići u stranu i sakriti se. Mi ih moramo demaskirati i nazvati njihovim imenima. I ovdje A. S. Puškin može biti dostojan primjer.

Svećenik Aleksej Moroz, grad Sankt Petersburg (skraćeno)

"Spasite naše duše, časopis za vjernike i nevjernike",

br. 6(9), Dnjepropetrovsk, 1999. Ukrajina.

Preveli Jelena Zaričnaja i Đuro Vidmarović

PS

A.S. Puškin veliko je ime svjetske književnosti. Jelena i ja pokušali smo podastrijeti pogled na život ovoga pjesnika, u kojemu ima mnogo kontroverznih momenata, iz pera jednoga svećenika Ruske Pravoslavne Crkve.

Đuro Vidmarović