Detalji

Objavljeno: 30. lipnja 2021.

Glumac, scenarist, redatelj i producent George Beban već je u mladim danima počeo pjevati i plesati sa skupinom amatera u San Franciscu i glumiti šaljive uloge u kazališnim priredbama. Postao je glumac u nijemim, a potom i u zvučnim filmovima. (A. Čuvalo)

Detalji

Objavljeno: 18. kolovoza 2021.

Dučmelić je posebice postao popularan kad je počeo slikati prizore nadahnute djelima najpoznatijeg argentinskog pisca Jorgea Luisa Borgesa (1899. ‒ 1986.) s kojim je dugo prijateljevao. (A. Čuvalo)

Detalji

Objavljeno: 11. srpnja 2017.

Na sirijskoj strani se nisu borili samo Hrvati muslimani već i katolici. Najpoznatiji je bio Mato Dukovac koji je s još četvoricom Hrvata postao instruktor tek osnovanih sirijskih zračnih snaga. Od oko tisuću bosanskih i hrvatskih dobrovoljaca zna se pouzdano da su u ratu, osim već spomenutih, sudjelovali: Sead Zupčević, Elez Dervišević, Asim Baraković, Hasan Ćustović, Safet Ferizović, Ramo Kovačević, Mujo Avdović, Sabit Podrug (poginuo). Muhamed Bajraktarović je dobio čin te postao potpukovnik. (I. Mišur)

Detalji

Objavljeno: 25. rujna 2016.

Rijetki su ljudi u Bosni i Hercegovini, ali i Hrvatskoj koji znaju nešto više o Vjenceslavu Čižeku Vijeki, hrvatskom pjesniku, dugogodišnjem političkom emigrantu i višegodišnjem robijašu u jugoslovenskim zatvorima. Rođen je u Crnoj Gori, studirao je i živio u Sarajevu, a zbog svojih političkih uvjerenja godine je proveo u zatvorima u Zenici i Sremskoj Mitrovici, te u emigraciji u Njemačkoj. (Ž.Bošnjak)

Detalji

Objavljeno: 23. prosinca 2014.

Službeno ime kazališne zgrade u Subotici je Narodno pozorište-kazalište-Népszínház. Do 1951. je nosila ime Hrvatsko narodno kazalište, tj. Hrvati u Subotici su imali svoju kulturnu ustanovu. Od subotičkog Hrvatskog narodnog kazališta, preko Hrvatske drame i Srpsko-hrvatske drame, do danas je na sceni su ostale Srpska drama i Mađarska drama. Sjećanje na Hrvatsko kazalište, na sreću, ne može se uništiti. (Z. Ifković)

Detalji

Objavljeno: 03. prosinca 2010.

Bosna i Hercegovina puna je vrlo zanimljivih, tajanstvenih nadgrobnih spomenika koji se nazivaju stećci. Najpoznatija zbirka nalazi se u Radimlji u Hercegovini. Čak i danas hrvatske žene u nekim dijelovima Bosne tetoviraju svoje šake kršćanskim simbolima i ornamentima sa stećaka. Taj vrlo stari običaj, koji se susreće isključivo među katolicima, imao je posebno značenje u vrijeme otomanske okupacije. Na taj način, noseći neizbrisivi znak svoje kršćanske religije, sprječavale su prisilnu islamizaciju. Sam običaj je, međutim, mnogo stariji. Primjerice, grčki povjesničar (1. stoljeće pr. Kr.) spominje tetoviranje među stanovništvom ovog područja.(www.croatianhistory.net)

Detalji

Objavljeno: 16. svibnja 2010.

Krvava događanja 1903. god. u Hrvatskoj, odjeknula su širom svijeta, u prvom redu među Hrvatima u Americi. Hrvati Chicaga su se okupili 21. svibnja 1903., da bi digli zajednčki glas protiv progona, dali podršku narodu i prikupili pomoć za progonjene. Lokalne češke novine Denni Hlasatel /Dnevni glasnik/ donio je o tom okupljanju slijedeće izvješće. "Gotovo četiri stotine jedrih Hrvata sastalo se u dvorani na križanju Center Ave. i 18. ulice da bi protestirali protiv razuzdane vladavine mađarske vlade i njezina vjernog sluge, pogubnog Khuena-Hedervarya u Hrvatskoj. Tamošnje prilike su poznate našem narodu iz novinskih izvješća. Prijeki sud je danas uveden u mnogim gradovima. Vojnici pucaju u narod bez milosrđa i uhićeni su nemilosrdno osuđivani na vješanje. Ovo je nagrada Hrvatima za njihovu obranu cara i njegove vladavine 1848. od ovih istih Mađara, koji ih danas tlače, samo zato što brane svoja prava koja su im po zakonu dana. U Austro-Ugarskoj nema prava i, kako neki hrvatski student izreče: „Dokle kozačko kopito ne udari po bečkom glavnom trgu dotle neće biti prava za Slavene u Austriji." [Napomena. Primorski pravaš Erasmon Barčić je negdje 1880-tih izjavio u saboru: "Dokle rusko kozačko kopito ne zazveči na bečkim pločnicima, dotle ne bude ni sreće ni slobode za narode naše monarhije!"](A.Čuvalo)

Detalji

Objavljeno: 10. svibnja 2009.

Nakon teškog i napornog života i rada u Njemačkoj prva generacija gastarbajtera, naši očevi, majke, rođaci i prijatelji, zadnjih godina jedno po jedno napuštaju zemlju za koju ih veže, u nekim slučajevima i više od pola njihovog života. Zemlju u koju su došli, da samo odrade godinu dvije, kako su to obično volili reći, a koja je postala njihova nova domovina, pa i onda kada je nisu sasvim prihvatili. Život je pisao svoju priču, za mnoge mukotrpnu i bolnu, no ipak za većinu je ona značila materijalnu sigurnost, blagostanje i prespektivu koju nisu imali u svojoj zemlji. Da će jednog dana uživati njemačku mirovinu i najsvjetliji među njima, teško si si mogli predočiti. Krojili su se razni planovi, no mnoge želje i snove sudbina je ravnodušno ignorirala. Ustrajnost i požvrtvovanost da sebi i svojoj djeci stvore bolju i sretniju budućnost, odlika je smjelih i odvažnih ljudi pristiglih iz svih naših krajeva. No, nekima je isto tuđina brzo postala nesnošljiva te nisu prihvatili gastarbajtersku igru. Koliko je njihova odluka bila ispravna najbolje znaju sami.