U starovjekovnim vremenima heroji su bili slavljeni kao polubogovi, a umrijeti u borbi herojskom smrću bio je ulazak u slavu besmrtnika. Danas herojima smatramo ljude koji nesebično riskiraju i/ili polože svoj život za drugog, za bližnjega. A tko je moj bližnji? Sjetimo se one iz Novog zavjeta – svaki čovjek. Istinsko junaštvo nije planirano, ono se događa u teškim životnim okolnostima. To su trenutci kad se iz neke misteriozne pobude pojavi ljubavi za druge, one u opasnosti i potrebi. Klica te ljubavi je u svima nama, ali su samo neki spremni riskirati sve, pa i život za druge. Sva teška i bremenita vremena kroz ljudsku povijest imala su svoje junake i junakinje. Takvih muževa i žena je bilo i bit će, ali mnogi od njih su ostali i ostaju nezapaženi, a drugi opet zaboravljeni. Ovdje ću podsjetiti na junaka i Hrvata u Chicagu koji je već odavno pao u zaborav, ali su Hrvati u ovom velegradu unatrag gotovo stotinu godina na njega bili itekako ponosni, a građani Chicaga bar za kratko vrijeme o njemu govorili, divili mu se i smatrali ga herojom svoga grada. Čovjek, junak i Hrvat o kome je riječ bio je Vinko Gecan.(A.Čuvalo)

 

 

Neizbježno ime u povijesti europske arhitekture svakako je Luciano Laurana (Lucijano Vranjanin 1420-1479), Hrvat rođen blizu Zadra. Nekoliko ranih renesansnih palača i portala u gradovima je širom Italije podignuto prema njegovim nacrtima. Urbino (zgrada velike Duždeve palače) Napulj (portal trijumfalni pohod Castel Nuovo 1450-1455) Venecija (portal simbol morskih sirena) Mantova

 

 

Smrt je jedina stvar u životu za koju svi znamo da nas čeka, samo ne znamo kad! A do tog trenutka sve ostalo je zagonetka. Poslije smrti Bog određuje na onoj strani, a na ovoj ostaju učinci i sjećanja. Ovdje ću podsjetiti na čovjeka koji je davno umro pa je i sjećanje na nj isčezlo, premda nas je zadužio svojim životom i radom. Njegova djelatnost među Hrvatima u Americi u ranim i teškim godinama hrvatskog doseljavanja i življenja u ovoj zemlji, premda kratkotrajna, ostat će trajna u hrvatskoj povijesti. Ljudevit Lauš rođen je 27. veljače 1868. u Travniku. Već u ranim godinama izgubio je oca, te se o njemu, kako je najbolje znala i mogla, brinula majka udovica. U rodnom Travniku je završio pučku školu, kod franjevaca gimnaziju, a bogosloviju u Pečuhu i Beču. U svojoj poznatoj knjizi “Preko Atlantika do Pacifika“ (1907.) Ante Tresić Pavičić nam veli da mu je Ljudevit bio kolega za vrijeme studija u Beču. Ante je studirao filozofiju, a Ljudevit bogosloviju na poznatom Augustineumu. Nakon trinaest godina susreo je Tresić ponovo svog kolegu Ljudevita, ali sad u Americi. Kod njega je bio gost za vrijeme svoga boravka u Pittsburghu (1905.), te mu je posvetio svoju gore navedenu knjigu. Na cijeloj stranici kaže: „Prijatelju Dru. Ljudevitu Laušu, hrvatskom župniku u Allegheny, Pa“, a u knjizi potanje opisuje rad na toj župi svog kolege iz studentskih dana. Ljudevit je za svećenika zaređen 25. srpnja 1890., a 19. listopada 1894. u Beču je promoviran za doktora bogoslovije. Bilo mu je 26 godina. (A.Čuvalo)

 

 

Donosimo članak Marka Smičiklasa objavljen u listu Hrvatska Zastava (Chicago) davne 1908. Tekst prenosimo kako je napisan, a također donosimo i nekoliko crtica o samom autoru, koje je priredio dr. Ante Čuvalo iz Chicaga. Nakon što je izložio i vrlo zanimljiv životni put Markovih potomaka, Čuvalo zaključuje:  "Kako vidmo iz njegova pisanja, premda daleko u Americi, Markvo srce je živo kucalo za Hrvatsku. Doprinosio je koliko i kako je najbolje znao i mogao za slobodu svog naroda. Na žalost, on tu slobodu nije doživio, a potomstvo se raspršilo i razvodnilo; samo je ostalo sjećanje na djeda i njegovu rodnu grudu. Ali Markova poruka iz koje žari ljubav može nas i danas ogrijati, kao što nas može i potaknuti na razmišljanje njegova tuga nad „domaćim sinovima“."

 

 

Godine 1952. na XV. Olimpijskim igrama u Helsinkiju hrvatski četverac iz splitskog veslačkog kluba „Gusar“ pobjedio je zlatnu medalju. Bila je to prva zlatna u povijesti ondašnje države. Slavlje je bilo veliko. Ali se nije spominjalo da se hrvatski osmerac nije vratito s tih igara u Titov socijalistički raj, nego je zatrazio politički azil i došao u Kanadu. (A.Čuvalo)

 

 

„Kroz dugi niz godina hrvatska omladina u San Franciscu željno je očekivala dan, kad će se ostvariti želja sviju čeličnih Hrvata, da se slože zajedno, u jedan klub, u jedno kolo, gdje će moći složni i bratski provadjati prazno vrijeme i zabavljati se čitanjem, sviranjem, pjevanjem i razgovorom, te time oplemeniti si duh i srce, a ujedno i ostalim pokazati put i način, kojim treba da udare. I napokon došao je taj željeno očekivani dan. Ponosom kliče danas hrvatska mladež u San Franciscu „Ustorjili smo prvi hrvatski klub Ban Jelačić.“ Raditi ćemo za napredak mile nam domovine i pokazati, da u nama jošte tuče hrvatsko srce. Prva skupština bila je u utorak na 12. t. mj. (12. svibnja 1908.) na 245 East St. na kojoj je bilo prisutno 15 članova utemeljitelja i to: Anton Perlenda, Anton Ficović, Ivan Kubiček, Tomo Cvjetković, Vlako Miloslavić, Anton Kljajo, Lovro Lucić, Joso Bajurin, Trojo Lucić, Vlaho Cvjetković, Nikola Bajurin, Nikola Mihlinić, Joso Pavlović, Marko Pilica i Jozo Pavlović. Ovi mladići radili su oduševljeni hrvatskom misli, te im je uspjelo u kratko vrijeme naći toliko pristaša, da su mogli u utorak održati drugu sjednicu, na kojoj su primili 20 novih članova, te je tako klub stupio u život sa 35 članova. (A. Čuvalo)

 

 

Donosimo zanimljivi tekst dr. Ante Čuvala koji zorno prikazuje način na koji su Hrvati u Americi kroz ključne trenutke u hrvatskoj povijesti odigrali značajnu ulogu u očuvanju hrvatske kulture i tradicije. Izdvajamo: "Hrvati u Americi su već 1903. spremno reagirali na progone u Hrvatskoj. Tad ih je bilo oko 200,000, utemeljena su i prva potporna društva, a najbrojnija je bila Narodna Hrvatska Zajednica (HNZ). Čelnici Zajednice su odmah poslije prvih vijesti o progonima 1903. pozvali odsjeke, kao i sve Hrvate, da prikupljaju materijalnu pomoć domovini. Ali još važnije, oni su utemeljili Narodnu Hrvatsku Obranu (HNO), čiji će predstavnici tražiti od vlasti u Washingtonu da dignu glas u obranu Hrvata, protestirati kod Austrijkog poslanstva u Americi protiv progona i tumačiti prilike u Hrvatskoj i hrvatska htijenja američkoj javnosti".

 

 

Članak koji slijedi objavila je „Hrvatska Zastava“ (Chicago) u prosincu 1910. On nam daje barem malo uvida u život i rad Hrvata u St. Louisu početkom dvadesetog stoljeća. Za naš portal pripremio ga je gospodin Ante Čuvalo iz Chicaga. Izdvajamo: "Mjeseca travnja 1905 probudila je proljetna zora nekoliko čestitih Hrvata u gradu St. Louisu, da iza zimskoga sna zapale zublju prosvjete za se i za svoje hrvatski rod. U više navrata bijahu održavani sastanci, na kojima da se braća posavjetuju i dogovore o osnutku jednog „kluba“, koji bi i bio stjecište nadobudne mladosti hrvatske, da knjigom i novinom, pjesmom i tamburicom, te kazališnom školom osvježe srce svoje za časno hrvatsko ime, za slatku materinsku riječ i za ljubljenu otadžbinu Hrvatsku! I dana 25. travnja te historičke godine na svojoj izvanrednoj sjednici iliti skupštini, formalno osnovaše „klub“ i odmah izabraše odbor, a malo zatim izradiše pravila, kao zakon reda i poredka. Čestiti ovi pregaoci, zadojeni hrvatskom mišlju i osjećajima, dadoše tom svom „klubu“ časno i hvaledostojno ime, ime slavnih hrvatskih mučenika, - „Zrinski-Frankopan.“ Nakon toga ishodiše i „charter“, kao državnu priznanicu iliti dozvolu, da ovaj klub slobodno može i smije razvijati svoje plemenito djelovanje".