Nizanka u deset nastavaka donosi svjedočanstva i manje poznate činjenice o životnom putu ubijenoga vukovarskoga stomatologa i književnika Renéa Matoušeka (1958. – 1991.) s ciljem sadržajnijega upućivanja hrvatske javnosti u njegovu snažnu osobnost i svestrano stvaralaštvo prekinuto velikosrpskom agresijom na Vukovar i mučeništvom na „Veleprometu“.

(Ne)objavljeni René

Kako bi ono počela starinska priča: Bio jednom jedan pjesnik. I ostao biti. Pjesnikom. Sva otprije poznata Renéova poezija objavljena je u već spominjanoj knjizi „DA za Renéa“, koju je 20. studenoga 1997., točno šest godina poslije njegova nestanka, a neslućenih pet godina prije ekshumacije i identifikacije zemnih ostataka, objavio Centar za kulturu Narodnoga sveučilišta Velika Gorica. Mekih je korica, s prevladavajućom bjelinom. U toj knjizi, kao i na mrežnoj stranici, koju održava bratić Nenad Harak (https://renematousek.wordpress.com/) nalazi se većina knjiškoga sadržaja, uključujući zbirku pjesama na latinici „Jaka veza“ (Velika Gorica 1980.), haikua na ćirilici „Žegar“ (Odžaci, 1987.), kao i zbirku „Prasci“, orwellovsku knjižicu stihova, umnoženu 1981. u svega šest primjeraka podijeljenih najbližima. Posuđivanjem u knjižnici ili posjetom svemrežju lako je uroniti u Renéov pjesnički svijet koji se još formirao, što je vidljivo i u posmrtno objavljenom „Haikuu uz Dunav i Vuku“, prirodnim nastavkom kršnoga „Žegara“ nakon povratka rodnom Vukovaru, nažalost – povratka u mučeničku smrt.

Osim pjesama, knjiga i mrežna stranica sadrže i novinske tekstove objavljivane u „Osječkom tjedniku“, zatim sjećanja prijatelja i kolega iz književnoga i esperantskoga svijeta, kao i haibun (prozni zapis s haikuom) „Samuraj ide sâm u raj“, izvorno ukoričen 1995. godine u antologiji srijemskih pisaca „Hrvatska riječ u Srijemu“ u izdanju ogranka Matice hrvatske u Tovarniku. Tako se, simbolično, objavom priče sa stihovima o „posljednjem bukovačkom samuraju s diplama“ stopilo rodno Matoušekovo i Matoševo mjesto, ako već tko prije nije primijetio da Renéovo prezime ima svega dva samoglasnika i jedan suglasnik više od Gustlova – sve ostalo je isto. Nije ovo preuzetna ili neslana šala, polemička oštrica u oba slučaja pripada vrsnom novinarstvu, a imao je René (kao Matoš za sonete) pjesnički dar za haiku, oplemenjen žegarskom burom i vukovarskim sjevercem. Japanci umjetnikom smatraju svakoga tko ima i „samo“ jedan uspjeli trostih u 5-7-5 formi. Ako tko podcijeni haiku – neka pokuša napisati. Ali tako moćno da mu i na Dalekom istoku odaju priznanje.

Velikosrpski agresor uskratio je Renéu nastaviti osebujni poetsko-novinarski stil (zbog kojega je, ruku na srce, i ubijen), ostavljajući dragocjenim svako sačuvano slovo. Uz obnovu „Hrvatskoga doma“, društva kojemu je bio tajnikom, presudne (i miroljubive) točke Matoušekova predratnoga angažmana, marljivo je pripremao i zbirku kratkih priča „Adamov pupak“. Proza mu je bila jednako dobra prijateljica kao i poezija. U toj zbirci, zamišljenoj kao humoristični filozofsko-teološki prinos pitanju svih pitanja o Adamovu pupku, skupio je svoje razasute prozne radove iz raznih listova i časopisa. Osmišljena je u dvanaest priča, naslovljenih „Koincidencija“, „Brecht eksperimentira“, „Puzzle“, „Repetitio pas mater studiorum (uvrštena u „DA za Renéa“), „Zeleni plakat“, „Propedeutika amor lege artis“, „Morning party“, „Eskimske figurice“, „Događaj u basilique Saint-Sernin de Toulouse“, „Neprijatelj stabla“, „Dolazim odmah – Godot“ i naslovnoj „Adamov pupak“. S bilješkom o autoru te predgovorom svojega sugrađanina i susjeda Pavla Pavličića knjiga je ratne 1993., dvije godine nakon pada Vukovara i Renéova nestanka, bila pripremljena za tisak – ali do danas nije otisnuta. Priče „Trajekt“ i „Zadnji skok Klema Sona“ objavljene su u osječkoj „Književnoj reviji“ i također pripadaju nedosanjanom, moguće proširenom izdanju „Adamova pupka“.

U nadi da će i ovi redci biti poticaj još iscrpnijem sabiranju književnoga djelovanja, među pisanom ostavštinom pronađeno je i petnaest Renéovih šansona. Dvije među njima, „Agonija plača“ i „Igra očiju“, objavljene su u prethodnim nastavcima nizanke. Šansona „O broju dva“ stavljena je u pjesme iz studentskih dana, a „Daleko od doma“, „Djevojci iz predgrađa“, „Barbara No. 2“, „Ljubavi uvijek nešto smeta“ i „Stope“ (posveta ljubavi i vukovarskom glazbenom sastavu) našle su svoje mjesto u poglavlju „René u Žegaru“, sve u toj neprocjenjivo dragocjenoj „DA za Renéa“. Ovom prilikom javnost upoznaje još dvije Matoušekove šansone: „Muzičar“ i „Balada o Atosu, Seki i Jetrenoj pašteti“.

Sve dostupne a neobjavljene pjesme nađene u ostavštini obitelji Brigljević i Harak napisane su zafrkantski za moguće uglazbljivanje. Dojam je da se autor lako nosio s promjenom žanrova, pa i kada treba prilagođavati rimu. S iskustvom sviranja gitare, nosio je melodiju u mislima, tkajući stihove ondje gdje je potrebno. Stvaralaštvo mu je protkano igrama riječima, kako je i sam zapisao: „Treba zabilježiti sve dobre misli i na njima učiti“. A René je primjećivao, opisivao, bistrio, rastući zajedno sa svojim pjesmama, osobito u haikuu – od prvoga žegarskoga „usađen u dalmatinski krš / komadić slavonije / dunav u zrmanju pretočen“ do posljednjega, tridesetoga vukovarskoga „Starac na klupi / ispred Radničkog doma / čita novine“. Tu već čovjek može zastati i žaliti što Renéovi haikui, pa i oni napisani u studentskim stankama (Kako kratka noć / Zvijezde upalile / tri krijesnice) nisu još jače i dulje svijetlili pod njegovom sobnom lampom, ili uz Dunav i Vuku, u nekoj nepostojećoj, mirnoj slatkovodnoj ribarskoj uvali. Pjesnički šaljiv i šašav, znao je da nije isključivo ključ u dosadnom ponavljanju fraze o pjesnicima kao čuđenju u svijetu, nego upravo u njihovu opisivanju začudnoga. Ono što je drugima bila svakodnevica u šetnji prirodnim kulisama, Matoušeku je služilo za skiciranje stihova, zaustavljanje trenutka kakav jest, neponovljiv s kapljicama šaranova repa koji se cijedi domaćici iz torbe, crnoga borovskoga jutra s vranama i Edgarom Allanom Poeom tamo prema Priljevu. Ali nije samo sjedio i čekao na dokovima suncokretnoga dunavskoga zaljeva, ma kako volio Otisa Reddinga, išao je za svojim pjesmama, goneći konje na pastirska prela, suosjećajući s pobjeglim kozama i pastrvama, baš kao s preplašenim mačkama uslijed svatovskih i tvorničkih sirena.

Ćutio je silinom 33-godišnjega bića macondovsko pucketanje leda tamo na kobnom Lušcu, igrajući karike na marike s istim dječacima prepoznate duše, vrebajući blistavost svibanjske Adice i simfonijskoga nocturna uspavanim psićima sa Šapudla. Je li sve bio samo bijeg od popravljanja „kraljevskih“ karijesa na gornjoj dvojci lijevo („Što je jedna kuga gruba / kraj kraljevog lijevog zuba“), svjesnost da mentalitet čovjeka uzima zdravo za gotovo maglu jutarnjega sna i „kanonadu kestenja“ uz dvorac Eltz, koji će nekoliko mjeseci poslije toga neprijatelj, kao i Čovjeka, sravniti sa zemljom? Samo iskonskoga pjesnika mogao je zaboljeti iscrpljeni lokvanj na Vuki koji okružen sapunicom polako tone, prepušten kemiji deterdženta nepoznatoga podrijetla, smišljenoga kako bi dokrajčio riječne prijatelje. René Matoušek živio je koktel weltschmerza i duhovitosti, osjećajan prema neumitnosti prolaznosti, poštujući lokalni Dalj poput najbližega Velebita, u uskoro srušenom baroknom divu gdje je šešir na dvometrašu pružao nepogrješivi orijentir najviše slavonske točke.

Ubiti pjesnika Renéa značilo je ubiti i opisivanje i opismenjivanje talentirane djece, oduzeti im (ili skriti) nemogućnost susretanja sa 64-godišnjim pjesnikom (danas, u 2022.), brižnim čuvarom njihova djetinjstva, a da o tome malo ili ništa nisu čuli. Ako je ona Glavaševićeva „Grad – to ste Vi“ opravdano ušla u hrvatsku nacionalnu svijest najtužnije domovinske jeseni, uzrečica „Pjesma – to je René“ mogla je ili morala postati sastavnim dijelom svih novovjekih čitanki iz hrvatskoga jezika i književnosti, jer svjedočio je svoje riječi do stratišta na „Veleprometu“, primjećujući posljednjim ovozemaljskim udahom sve što je bilo poezija do prve sivomaslinaste granate napunjene zlom. „Pjesma – to je René“, obojena ponavljajućim navikama, emotivnim zapletima, portretima nestajućih cirkusanata, virovima nemarnih rijeka, upornošću dotrajalih čiklji, glađu neumornih obada, gnijezdećim rodama pred začuđenim strancima. Valjda je svijet upao u probleme kada je poeziju proglasio mrtvom, ako je ikad i volio što ona živi. I svjedoči.

Sluteći potrebu ostanka uz rodni grad, pomažući mu darovima, talentom i strukom, ostavio je nezaboravnu pjesničku oporuku, proročki ju desetljeće unaprijed ispisujući obješen lancima „Jake veze“ i s ispisanom predsmrtnom posvetom majci Božici, ironiziranjem bliskih a bešćutnih „Prasaca“ (za prascima nikada nisam / žalio / a i čemu bih), raširenim rukama suživotnoga pomirenja „Žegarom“ i tim Fellinijem od haikua uz vukovarske dvije rijeke preusmjerenoga toka, koje je (i) veslanjem mladenački krotio, kao da Starom i Novom Vukovaru ništa osim štropota vesala ne može poremetiti melankolični bioritam.

I noćas će grad, dijelom materijalno obnovljen u ovih gotovo četvrt stoljeća od mirne reintegracije, usnuti svoj nezacijeljeni duševni san, i noćas će netko šetati promenadom, zagledan kod „Tri vrške“ u one tri krijesnice upaljene nebeskim svjetlilima, i noćas će netko dozivati ime svojega (ne)pronađenoga bližnjega, trudeći se „okrenuti budućnosti“ a da o prošlosti – nema odgovore na osnovna novinarska pitanja. I noćas će pospani šetač uz stakleni odbljesak vidjeti bistu Renéa Matoušeka u predvorju „Hrvatskoga doma“, iznenađen ako pojmi da i brončani kip bolje i dulje pamti platane s imenima zaljubljenih urezanima u čudom preživjelo stablo. Ondje, u sekundi noćnoga Vukovara, piše se i pjesma, običan stih kojemu ni psovka ne može nauditi. Veći je.

Tomislav Šovagović

Tekst je dio niza „René Matoušek – Vukovar sâm, neispričana priča“, a objavljen je na Portalu HKV-a u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti u 2022. godini Agencije za elektroničke medije. Prenošenje sadržaja dopušteno je uz objavu izvora i autorova imena.

Povezano: 

T. Šovagović: René Matoušek – Vukovar sâm, neispričana priča (1)

T. Šovagović: René Matoušek – Vukovar sâm, neispričana priča (2)

T. Šovagović: René Matoušek – Vukovar sâm, neispričana priča (3)

T. Šovagović: René Matoušek – Vukovar sâm, neispričana priča (4)

T. Šovagović: René Matoušek – Vukovar sâm, neispričana priča (5)

T. Šovagović: René Matoušek – Vukovar sâm, neispričana priča (6)

T. Šovagović: René Matoušek – Vukovar sâm, neispričana priča (8)

T. Šovagović: René Matoušek – Vukovar sâm, neispričana priča (9)

T. Šovagović: René Matoušek – Vukovar sâm, neispričana priča (10) - KRAJ