Globalna pljačka stoljeća: Irak, saldo 2003. - 2007.

Od jučer vodeći svjetski mediji u zahuktalom nizu prigodničarskih poluinformacija i kvazidvojbi kreću ususret obilježavanju četvrte godišnjice iračkoga pakla, koji je započeo pred zoru 20. ožujka 2003. raketnim napadom na središte Bagdada.

Od tog zlokobnog jutra američko-britanski mediji, koji drže duopol nad cenzuriranjem informacija s iračkoga stratišta za najširu svjetsku javnost, serviraju samo slike stradavanja iračkih civila, začinjene obiljem zamagljujućih informacija o sve intenzivnijim diplomatskim i humanitarnim naporima američko-britanskih spasitelja u najtežoj bitki protiv arapskih terorista.

Nema slika stradanja američkih i koalicijskih vojnika, nema živih izjava ogorčenih iračkih građana protiv okupatorske armade. Ali, nema ni najvažnijih od svih informacija: kamo idu prihodi i profiti od izvoza iračke nafte koju su osvojile američko-britanske multinacionalke, što je sve opljačkano od neprocjenjiva kulturnoga blaga iz te zemlje u kojoj su na početku povijesti »tekli med i mlijeko« i koliku su štetu, izravnu i neizravnu, iračkome gospodarstvu priredili američko-britanski "osloboditelji".

Iračka tragedija svoje korijene vuče još iz vremena uoči Prvog svjetskog rata, kad je uz Eufrat i Tigris otkriveno prvo veće nalazište nafte. Na nafti i pod britanskom upravom, Irak je komponiran iz tri dijela: šijitskog, sunitskog i kurdskog, kako bi se iz cjeline crpila nafta, a njegove tri sastavnice koristile za destabilizaciju vlasti kad god to Zapadu zatreba. Tako je i Sadam Husein dugo bio američki saveznik na Srednjem istoku, da bi zatim postao glavni protivnik. No, najgore što se Iraku moglo dogoditi već se dogodilo nakon što su pod njegovim ozemljem do kraja 20. stoljeća otkrivene druge najveće zalihe nafte i plina na svijetu.

Četiri godine nakon američkog raketnog napada na Irak, kojim je označen početak njegove totalne okupacije, ta se zemlja de facto raspala na sjeverni komad kojim vladaju američke naftne kompanije u suradnji s Kurdima, na središnji, sunitski i sunitsko-šijitski, u kojem se događa pakao, a vladaju američke naftne kompanije u suradnji s marionetskom šijitskom upravom, te na južni, šijitski dio, kojim vladaju američko-britanske naftne kompanije u suradnji s lokalnom šijitskom vlašću.

Da bi se dospjelo do te trodijelne kompozicije, unazad četiri godine moralo je izginuti više od 130.000 iračkih građana, te od posljedica ratnih užasa i trovanja umrijeti prije vremena više od 500.000 tamošnjih ljudi, pa uz njih i 3.500 vojnika-plaćenika, pretežno iz Amerike.

Prije 20. ožujka 2003. Irak je dnevno proizvodio oko 2,5 milijuna barela nafte, s perspektivom da već za godinu-dvije proizvodi i više od šest milijuna barela dnevno. Na tim procjenama projektirana je i nova, vrlo razgranata mreža međunarodnih naftovoda i plinovoda u svim smjerovima. Bushovi ratni stratezi su računali da će im biti dovoljno uložiti sto milijardi dolara u osvajanje, okupaciju i obnovu Iraka da bi već 2005. dnevno crpili gotovo šest milijuna barela tamošnje nafte za svoje multinacionalke i američko tržište.

No, pakleni kaos koji su proizveli i otpor na koji svakodnevno nailaze ostavlja i dalje sve opcije otvorenima: i američki totalni poraz za godinu-dvije, i rasplamsavanje rata prema Iranu, i širenje sukoba u otvoreni svjetski rat za naftu (u koji bi bile ubrzo uvučene i Rusija, i Saudijska Arabija, i Kina).

Iako od svojih zemalja-partnera, koji streme u NATO i EU, traže "transparentne" financijske podatke svih vrsta, u slučaju otimačine iračke naftne industrije SAD provodi strogu cenzuru, pa se na temelju posrednih pokazatelja može samo ugrubo procjenjivati koliku neto-korist na iračkoj tragediji beru Amerika i Velika Britanija, i njihove multinacionalke, odnosno vrhuške globaliziranoga biznisa.

Jer, ako nisu umanjeni, podaci Economista, Reutersa i CNN-a pokazuju da su se profiti vodećih naftnih kompanija unazad četiri godine gotovo udvostručili (kao što su se udvostručili i godišnji prihodi od izvoza nafte u Saudijskoj Arabiji, pa kolateralno, i u Rusiji). Američki gigant, Exxon Mobil, postao je kompanija s najvećim godišnjim ukupnim prihodom (lani u vrijednosti od 370 milijardi dolara) i profitom (lani u vrijednosti od 45 milijardi dolara) u svijetu, a za njim i British Petroleum, i američki Chevron.

Ako je vjerovati američkom predsjedniku Bushu da izvoz nafte iz Iraka varira u rasponu od 1,5 do 2,7 milijuna barela dnevno, tada uz tekuće cijene barela u dolarima proizlazi da su SAD i Velika Britanija, a zapravo tri-četiri njihove multinacionalke koje nadziru izvoz iračke nafte, unazad četiri godine zaradile gotovo 300 milijardi dolara ili dvostruko više nego što su porezni obveznici iz SAD-a i Velike Britanije uložili u krvavu avanturu u Iraku.

  Ivo Jakovljević
Glas Istre

{mxc}