Preteći zbivanja u Hrvatskoj stječe se dojam kako će naša zemlja jednom kada dostigne "europske standarde" preseliti na neki drugi planet gdje su svi jedni drugima partneri, a sukobi nisu mogući. Pa se zbog toga ne trebamo opterećivati prošlošću i išta učiti iz nje, kao što nam jednako tako ne treba ni vojska, osim nešto profesionalnih vojnika za misije u dalekom Afganistanu. Za razliku od stanja u Hrvatskoj, u Srbiji se još uvijek živi s nogama na zemlji i, štoviše, puno toga gleda iz vlastitog srpskog kuta. Primjerice, na stranicama Tanjuga može se trenutno naći anketa s pitanjem je li "agresija Gruzije na Južnu Osetiju inspirirana događajima na Kosovu i Metohiji i operacijom hrvatskih snaga "Oluja" u Krajini 1995. godine?". Približno 80% odgovora glasi - da. Treba podsjetiti kako je Južna Osetija dio Gruzije koji je uz pomoć Moskve 1991. proglasio nezavisnost, pa Tanjugovo pitanje jasno pokazuje kako se u Srbiji danas gleda na hrvatsko oslobođenje svoga teritorija 1995. - kao na agresiju. No, to se očigledno nikoga trenutno u Hrvatskoj ne tiče jer mi svoju sudbinu radije predajemo u ruke velikih, kao da Domovinski rat i suđenja u Haagu nisu pokazala po nebrojeni put što se od tih velikih može očekivati. A za to kako izgleda kada se veliki umiješaju nije samo Balkan odličan primjer, već i Kavkaz, što se može pročitati iz članka Marka Barišića koji je u nastavku prenesen iz Vjesnika.(mm)

Rat za Kavkaz

Sve je više događanja koja upućuju na to da bi se područje Kavkaza, ako se nešto u međuvremenu ne dogodi, vrlo skoro moglo naći u ratnom plamenu. Sukob u tom području događa se na dvije razine. Na prvoj, Gruzija želi povratiti svoj suverenitet nad Južnom Osetijom, svojom pokrajinom koju je izgubila u ratu prije petnaestak godina. Južna Osetija pak traži ili međunarodno priznanje ili priključenje Rusiji. Druga razina tog sukoba je, međutim, još opasnija. Amerikanci žele preko Gruzije ući na područje Kavkaza, tog jedinog puta kojim se energenti iz kaspijske regije mogu izvlačiti prema Zapadu. Zato su Gruziji ponudili savezništvo koje uključuje i prijam te zemlje u NATO. Nasuprot tome, Rusija nastoji povratiti svoj utjecaj nad državama Kavkaza koje su do 1990. bile u sastavu Sovjetskog Saveza. Namjera Moskve je ne dopustiti približavanje NATO-a sadašnjim ruskim južnim granicama. Svoju prvu crtu obrane pred tim zapadnim vojnim savezom Rusi žele napraviti na vanjskim granicama bivšeg SSSR-a. Na taj način žele onemogućiti prije svega SAD ali i Europsku uniju u prodoru prema naftom i plinom prebogatom području srednje Azije (Turkmenistan, Kazahstan), koje bi i nadalje ta svoja prirodna bogatstva prema Zapadu moglo izvoziti isključivo preko Rusije.

Prvi pravi ispit za taj veliki geopolitički sraz koji će svoju kulminaciju sigurno doživjeti sljedećih godina je mogući rat između Gruzije i Južne Osetije, odnosno Rusije. Zadnjih godina Gruzijci su nabavili prilično oružja, uvježbali su prema zapadnim standardima dio svojih vojnih snaga, formirali su specijalne postrojbe, te se tako osposobili i za navalne operacije. Uz to, ohrabreni političkom potporom iz Washingtona za svoju orijentaciju prema Zapadu, procjenjuju kako je došlo vrijeme da se pitanje njihove teritorijalne cjelovitosti počne rješavati. Budući da su njihove ponude Južnoj Osetiji i Abhaziji za pregovore o reintegraciji tih područja u gruzijski pravni sustav bile odbačene bez prevelikog razmatranja, čini se da se postupno okreću vojnoj opciji. Međutim, teško je vjerovati da bi Gruzija sama mogla u tom obnovljenom ratu poraziti Južnu Osetiju jer iza nje nedvosmisleno stoji Rusija koja u tom području legitimno drži »mirovne snage«, ali najvjerojatnije i svoje dodatne postrojbe.

Sadašnji sukobi u kojima sve češće ima i mrtvih i ranjenih vjerojatno imaju za cilj pokretanje političkog procesa u koji bi se uključili i SAD i Europska unija. Budući da te dvije potonje sile čvrsto podrupiru teritorijalnu cjelovitost Gruzije, u Tbilisiju se nadaju da bi se nakon desetljeća i pol taj, kako ga nazivaju, zamrznuti sukob napokon trebao početi rješavati. Problem bi za Gruziju mogao biti ruski stav prema kojem ta država ne može računati na kooperativnost Moskve u vezi s reintegracijom svojih pokrajina sve dok ne promijeni svoju vanjskopolitičku orijentaciju, odnosno ne odustane od zahtjeva za priključenje NATO-u. Gruzija pak s druge strane upravo u mogućem približavanju NATO-u vidi jedinu priliku za povratak svojih odmetnutih pokrajina. S obzirom na te različite interese te na najvjerojatniji nastavak rusko-američkoga geopolitičkog nadmetanja za prevlast nad Kavkazom, s velikom izvjesnošću se može govoriti o gruzijsko-osetijskom sukobu kao o novom svjetskom kriznom žarištu. Mali narodi tu se bore za svoje teritorije i granice, veliki će tu, kao i u nekim ranijim ratovima, odmjeravati svoje snage u novim rundama starih borbi za nadzor nad izvorima nafte i plina te kontrolom energetskih puteva.

Marko Barišić
Vjesnik

{mxc}