Partnerstvo za što?

Početkom 2005. čvrsto stajalište NATO-a je bilo da zemlje kandidatkinje za punopravno članstvo u ovoj organizaciji trebaju ispuniti prije svega političke kriterije. Tako je primjerice Vjesnik 19. veljače 2005. izvještavajući s konferencije NATO-a u Sofiji prenio da američka diplomacija unutar NATO-a insistira u slučaju Hrvatske na potpunoj suradnji s Haaškim sudom, odnosno na rješenju slučaja Gotovina. Iz istog Vjesnikovog članka mogli smo saznati i da će NATO "i dalje, na snažan poticaj američke diplomacije", blokirati ulazak Srbije i Crne Gore u program Partnerstva za mir.

U lipnju 2005., nakon posjeta nekim zemljama jugoistočne Europe, Nicholas Burns, zamjenik američke državne tajnice, je izjavio: "Sve dok se general Gotovina ne nađe pred haškim tribunalom Sjedinjene Države neće dati Hrvatskoj potporu za ulazak u NATO savez, kao ni u druge institucije. Isto tako, podržavamo politiku Europske unije koja to isto traži kako bi mogli početi razgovori o učlanjenju Hrvatske u uniju". Za Ratka Mladića od Nicholasa Burnsa mogli smo pak čuti: "On je zapovjedio masakr nad osam tisuća muškaraca iz Srebernice što je najteži zločin u Europi od vremena Drugog svjetskog rata i za Sjedinjene Države je prioritet uhićenje ratnih zločinaca. Radovan Karadžić i Ratko Mladić moraju biti uhićeni i sve dok se to ne dogodi ni Beograd, ni Banja Luka neće imati normalne odnose s američkom vladom".

Tako je 2005. godine Hrvatska zbog navodne nesuradnje s Haaškim sudom u slučaju Gotovina bila tretirana jednako kao i Srbija i Crna gora zbog neizručenja Karadžića i Mladića. Iako se slučajevi Gotovine, Karadžića i Mladića ni na koji način nisu mogli ikada uspoređivati, hrvatska javnost je 2005. bila podučavana o važnosti suradnje sa sudom u Haagu kao sudske institucije iza koje svojim moralnim autoritetom, a na temelju načela trodiobe vlasti, stoje najmoćniji čimbenici zapadnih demokracija.

Zbivanja i izjave oko slučaja Gotovina iz 2005. očigledno se ne mogu dovesti u sklad s viješću da se danas (21. prosinca 2006.) Srbija i Crna Gora službeno uključuju u NATO-ovom program "Partnerstvo za mir". Ratko Mladić nije u Haagu, a o hapšenju Radovana Karadžića uopće se više ni ne govori. Naizgled principijelni kriteriji koji su vrijedili za Hrvatsku 2005. odjednom su kao izgubljeni. No, ovo odjednom u svijetu realne politike i lažnih načela i nije baš bez pomoći domaćih čimbenika. Naime, već i na ovom primjeru nije teško uvidjeti da naša sadašnja politička vrhuška svoju moć prvenstveno temelji na provođenju uputa i zahtjeva stranih faktora. Još samo kada ne bi bilo nezadovoljnog naroda da joj u tome odmaže, situacija bi valjda bila idealna.

M. M.

{mxc}