Razjasnimo jedno: niti ja, niti akademici i ostali biskupi koji smo potpisali apel za Glavaša nismo tražili oslobađanje od krivnje, nego mogućnost obrane sa slobode. To nije bila naredba, nego skretanje pozornosti na čovjeka kojeg ne obilježava samo zlo, kakvu sliku uporno stvaraju mediji, nego i dobre strane, što je i on sam štrajkom glađu pokušavao dokazati. Ako su suci donijeli odluku u skladu sa svojim moralnim kodeksom i savješću, bez pritisaka, ako su tako učinili i saborski zastupnici i Imunitetno povjerenstvo, onda neka ustraju u svojim zahtjevima bez obzira na sve apele.
 
Ako nisu?
 
Reći ću: ako su odluke donosili pod pritiskom bilo koje vlasti, ako su samo zbog naredbe dizali svoje saborničke ruke, ili zato što su se bojali glasova mase, medija koja mahnito viče, onda sudjeluju u grijehu koji vapi u nebo. I to zbog činjenice da je u jarak bačen čovjek, saborski zastupnik, hrvatski branitelj i general, opljačkan do gola i lišen svakog dostojanstva. U tom slučaju nemam pravo ni ja, ni levit ni Samarijanac, uputiti se mirno za svojim poslom prije nego pomognem tom čovjeku u jarku, i prije nego se istraži je li taj opljačkani nešto skrivio.
 
No, je li to onda pritisak na pravosuđe, jer biskup nije bilo tko u Hrvatskoj?
 
Zato sam odgovorniji da reagiram. Strah me scenarija po kojem bismo mi u Hrvatskoj trebali pokazivati da smo u stanju svoje branitelje i generale još bolje poniziti nego što ih ponižavaju oni izvana; bojim se scenarija po kojem se individualizacija krivnje provodi na taj način da od individue u javnosti ostane samo krivnja za koju se onda traži pribijanje na stup srama.

Damir Šarac 
Slobodna Dalmacija

{mxc}