Najvažnije je da čovjek zna tko je

 

 

Mario Ančić, jedan je od četvorice pobjednika s Firula u Splitu, odakle su ponikli osvajač Wimbledona Goran Ivanišević i polufinalisti Roland Garrosa Željko Franulović i Nikola Pilić, a sada je 9. na top-listi najboljih 10 svjetskih tenisača.

 

Napredak toga mladog nadarenog Splićanina, rođena 30. ožujka 1984. u Splitu, od malih je nogu bio očit te su velika očekivanja teniskih stručnjaka bila opravdana. Još kada je imao deset godina pričalo se o "jednom malom koji ima sve da bi bio nasljednik Gorana Ivaniševića". Mnogi sportaši takav rani "pritisak" očekivanja nisu izdržali, ali Ančić je ostao čvrst i svoj. Bio je europski prvak do 14 godina, izvanredni junior, finalist Australian Opena s 15 godina i finalist Wimbledona šest mjeseci kasnije, a početkom 2001. bio je prvi i na svjetskoj juniorskoj listi.

 

Na profesionalnu svjetsku pozornicu iskoračio je 2002. godine svrstavši se u natjecanje za Wimbledon odnosno kad je u 1. kolu »nokautirao« Rogera Federera u tri seta na središnjem igralištu, kojega otada nitko nije nadvladao na travi. Bilo mu je tek 18 i bio je najmlađi debitant s pobjedom na igralištu All England Cluba. Već tada je priredio veličanstven prizor, zaradivši nadimak "Super Mario". Godine 2004. na Olimpijskom teniskom turniru u Ateni osvojio je brončanu medalju u igri parova zajedno s Ivanom Ljubičićem. Član je hrvatske Davis Cup vrste, u kojoj je zajedno s Ivanom Ljubičićem, Ivom Karlovićem, Goranom Ivaniševićem i Rokom Karanušićem, na čelu s izbornikom Nikolom Pilićem uspio pobijediti Slovačku u završnici u Bratislavi 2005. godine i tako razveseliti cijelu naciju. Osvojio je turnire: u Hertogenboschu u lipnju 2005. i 2006, a u Petrogradu krajem listopada o. g. Ove je godine igrao u još tri završnice: u Aucklandu, Pekingu i Marseilleu. Dosada je na ATP ljestvicama bio najbolje svrstan na 7. mjestu (9. srpnja 2006), a sezonu je okončao s 9. mjestom na ATP RACE i ENTRY listi.

 

Na pitanje kako se osjeća među najboljih 10 u svijetu, skroman odgovara: "Ponosno i radosno zbog svega što sam učinio. Ispunio sam svoj dječački san, uz pobjede i poraze, ustrajan rad i veliku pomoć obitelji i trenera." Premda je mnoge snove i ciljeve već ostvario, ipak mu ne nedostaje motiva za budućnost: "Glavno mi je dati sve od sebe na treninzima i u mečevima, naravno ako si 9. da je cilj ići prema 8, 7... prvom mjestu. To su ciljevi koji me vuku naprijed i potiču na još ustrajniji rad na poboljšavanju pojedinih udaraca i nakon treninga."

 

Tenis je omiljen i unosan sport te se lako dogodi da se mladi čovjek izgubi u vrtlogu novca i slave, međutim Ančić ostaje predan vrednotama u koje vjeruje i u kojima je odgojen. "Smatram da je najvažnije da čovjek zna tko je i da u svemu što radi, bilo kojim poslom da se bavi, očuva sebe i one vrijednosti u koje vjeruje, ostane vjeran sebi, obitelji, prijateljima i Bogu. Tako sam učen, i ovo što radim, radim izričito iz ljubavi prema sportu, tenisu."

 

U odgoju i sazrijevanju mladoga uspješnog sportaša i studenta četvrte godine pravnoga fakulteta veliku ulogu ima obitelj. Dvadeset sedmogodišnji brat mu Ivica, diplomirani je ekonomist, a sestra Sanja izvrsna je učenica četvrtoga razreda splitske jezične gimnazije. Oboje su tenisači. Ivica je sada teniski trener, a Sanja 150. na ljestvici. Ocu Stipi i majci Nildi nije jednostavno s troje profesionalnih sportaša, ali gdje se ljestvica vrednota postavi ispravno radost i uspjeh ne izostaju. "Iako je tenis individualan sport bez duhovne i materijalne pomoći, razumijevanja i ljubavi obitelji, ne bih uspio. Svi smo veoma povezani i uvijek se čvrsto držimo zajedno. Roditelji su se mnogo odrekli zbog nas. Putuju s nama te nam pomažu oko školskih obveza. Od samih početaka naglašavali su važnost škole, a sâm sam to osobito počeo razumijevati u srednjoj školi i sada na fakultetu. Kad sam na putu, majka mi tekstove šalje faksom i prikupi bilješke od prijatelja tako da sam u tijeku. Pravo me oduvijek zanimalo. Čitam kad god stignem, na putovanjima, u hotelskoj sobi između treninga." U pretrpanom rasporedu putovanja, turnira i 7-satnih dnevnih treninga, uz dobru organizaciju dnevnoga reda, nađe vremena za čitanje štiva za svoju dušu. Ne zaboravlja ni Sveto pismo za koje kaže da mu pruža utjehu u trenucima tuge te je svjetlo i snaga za odvažniji hod naprijed.

 

Marijev stric je fra Miroslav Ančić, misionar u Africi i na neki način njegov duhovnik. Otac Stipe i majka Nilda praktični su vjernici. Svake nedjelje idu na misu u crkvu Gospe od Pojišana u Splitu, a kada je Mario doma, onda idu svi zajedno.

 

Mario se svaki put prije meča prekriži i pomoli Bogu za snagu i zdravlje, a lančić s križićem i reketom, koji nosi oko vrata, blagoslovio mu je blagopokojni Ivan Pavao II. "Trudim se koliko je god moguće prakticirati vjeru. Nema praznovjerja, pomolim se i zahvalim Bogu za snagu i zdravlje. Bio sam ozlijeđen dva mjeseca, nisam mogao vježbati i onda sam uvidio da je nemoć pomalo frustrirajući osjećaj, a da je zdravlje dar koji nam omogućuje činiti mnogo dobroga." No, na ozljede gleda i kao Božju kušnju iz koje treba izići čvršći, bolji i sigurniji. Potrebno je vjerovati u sebe i ustrajati, kaže Ančić i dodaje: "Najvažniji trenutak u mojoj profesionalnoj karijeri bio je kad sam se nakon ozljede odmah igrao finale i osvojio turnir te se na najbolji mogući način vratio u tenis."

 

Najčešće se moli Isusu i Mariji, ponekad i drugim svecima kao što je sv. Ante; moli se "za obitelj, rodbinu i prijatelje da i njima Bog daruje snagu, ljubav i razumijevanje". Molitva mu daje mir koji sada ima na terenu. O sazrijevanju u tome kaže: "Tijekom vremena shvatio sam da je današnji tenis otišao toliko naprijed da se nema ni vremena ni prostora za gubljenje živaca; zna se dogoditi da jedan bod odlučuje cijeli meč, ako nisam maksimalno koncentriran, upravo taj bod može me 'poslati kući'. Stoga sam na tome postupno radio te mi je u tom rastu pomogla i molitva."

 

"Nastojim, i kad sam na turniru, otići do crkve pomoliti se, a nažalost, zbog naravi posla, ne uspijevam nedjeljom sudjelovati na misi. Ali kad dođem kući, nedjeljne mise ne propuštam i radujem se svakom obiteljskom molitvenom ozračju, osobito Božića i Uskrsa."

 

Na pitanje što mu je najvažnije u životu odgovara: "zdravlje, obitelj i prijatelji. A posao kojim se bavim nastojim obaviti na najbolji mogući način i dati sve od sebe." Ančić smatra da svatko uz malo talenta i puno upornoga rada pože polučiti velike uspjehe. U tom pogledu mladima poručuje da bijeg u drogu i alkohol nemaju smisla te da se ne boje rada i odricanja jer se "ustrajnom i snažnom voljom može mnogo toga dobroga postići, ali uz pomoć obitelji i prijatelja, jer nitko nije otok, a zajedništvo čini jačim i odvažnijim".

 

Pozdravivši čitatelje Glasa Koncila i izrazivši radost što je imao prigodu nešto kazati o svojoj vjeri za katolički tjednik, Mario je posvjedočio da se list redovito čita u njegovoj obitelji.

 

Silvana Burilović
Glas Koncila

 

{mxc}