Prezrena kultura

Treba čitati Kunderu. Uvijek i iznova. Poznata je fraza da ratni zločini ne zastarijevaju. Mi smo već zasićeni zločinima svake vrste, pa bih je radije parafrazirao u vedrijem kontekstu kulture: sreća je da veliki pisci i njihova djela nikada ne zastarijevaju. Ne znam kako vi, dragi čitatelji, ali ja kad osjetim veliki zamor od profanosti i gluposti svakodnevnice koja nas okružuje, vratim se nekom od svojih omiljenih pisaca i napajam se na izvorima njihove smirene oštroumnosti.

Razgovaram s mudrima, i bude mi lakše. Prkosim tako i vremenu koje malo ili ništa ne čita, ili ako čita, površno čita. Dosta mi je čitanja o aferama, suđenjima i izborima, tražim trenutke u kojima caruje otmjenost duha i uma, snaga riječi i misli. Kultura, književnost, umjetnost, kod nas su podcijenjene i prezrene na uštrb politike, sporta i zabavljanja medijskim skandalima.

I tako čitajući opet Kunderu, zastanem u knjizi njegovih izvrsnih eseja «Zavjesa», na poglavljima «Nepopravljiva nejednakost» i «Provincijalizam malih», iz kojih moram citirati Milan KunderaU Europi postoje velike zemlje s jedne strane i male s druge; postoje nacije smještene u pregovaračke dvorane i one koje cijelu noć čekaju u predsoblju. Ono što male nacije razlikuje od velikih nije kvantitativni kriterij broja njihovih stanovnika, nego nešto mnogo dublje: njihovo postojanje za njih nije samorazumljiva pouzdanost, nego je uvijek pitanje, izazov, rizik; one su u defenzivi spram povijesti, te sile koja ih premašuje, koja ih ne uzima u obzir, koja ih niti ne primjećujedva odlomka jer su za nas vrlo poučni:

«U Europi postoje velike zemlje s jedne strane i male s druge; postoje nacije smještene u pregovaračke dvorane i one koje cijelu noć čekaju u predsoblju. Ono što male nacije razlikuje od velikih nije kvantitativni kriterij broja njihovih stanovnika, nego nešto mnogo dublje: njihovo postojanje za njih nije samorazumljiva pouzdanost, nego je uvijek pitanje, izazov, rizik; one su u defenzivi spram povijesti, te sile koja ih premašuje, koja ih ne uzima u obzir, koja ih niti ne primjećuje.»

»Kako definirati provincijalizam? Kao nesposobnost (ili odbijanje) sagledavanja vlastite kulture u velikom kontekstu. Postoje dvije vrste provincijalizma: provincijalizam velikih nacija i onaj malih nacija. Velike se nacije opiru Goetheovoj ideji svjetske književnosti, jer im se njihova vlastita čini dovoljno bogatom da se ne moraju zanimati za ono što se piše drugdje....Male su nacije nepovjerljive prema velikom kontekstu iz upravo suprotnih razloga: one duboko poštuju svjetsku kulturu, no ona im djeluje kao nešto strano, poput neba nad njima, nešto daleko i nedostupno, kao neka idealna zbilja s kojom njihova nacionalna književnost baš i nema veze.

Mala je nacija u svojega pisca utisnula uvjerenje da pripada samo njoj. Uperiti pogled s one strane domovinske granice, priključiti se svojim kolegama na nadnacionalnom teritoriju umjetnosti smatra se pretencioznim, prezirnim spram sunarodnjaka. Budući da se male nacije često nalaze u situacijama kada u pitanje dolazi sam njihov opstanak, lako im polazi za rukom taj svoj stav prikazati kao moralno opravdan.» («Zavjesa», Milan Kundera)

Strah od povijesti

Prepoznajemo li u ovim riječima i hrvatsku sudbinu? Naša «defenziva spram povijesti» bila je posljedica bolne činjenice da nas povijest, pa tako ni Europa dugo vremena uopće nije ni uzimala u obzir. Ne samo da nas nije primjećivala, nego naše postojanje u dugim razdobljima nije niti notirano u memoriji velikih naroda! Mi smo čudo jer smo se probudili iz najvećeg povijesnog samozaborava, vratili se iz povijesnog hibernacijskog nepostojanja u mukotrpno postojanje.

«Defenziva spram povijesti» dovela nas je do straha od povijesti i robovanja vlastitoj povijesti, pa tako i do provincijalizma: da nismo sposobni realno sagledati svoju kulturu u velikom kontekstu! Ne, još uvijek nismo! Veliki kontekst je za nas ili megalomanska fantazija precjenjivanja vlastite kulture, ili prostor koji drsko odbijamo kao neprijateljski, razvili smo jedan poseban paranoični provincijalizam.

Nismo ga razbili jer nismo znali predstaviti se velikim, neopterećenim, neideološkim kulturnim projektima u svijetu. A dijelom i zbog jedne druge vrste provincijalizma: onog anacionalnog koji prezir spram malenosti vlastite nacije prodaje velikima za ulaznicu u predvorje njihovih književnih salona. Međutim, velike ne zanima ni bijeda ni genijalnost malih. Veliki su sami sebi dovoljni.

Jezik malih naroda postaje ne kuća bitka, nego tamnica bitka. Dakako, shvatimo ovo samo uvjetno, ne doslovno. Mali moraju napraviti puno veće iskorake nego veliki, moraju biti dinamičniji i dosjetljiviji da bi se probili i nadmašili inertno samozadovoljstvo velikih kultura. Nama upravo to nedostaje: kulturna probojnost u svijetu, dosjetljivost, komunikativnost i sposobnost da se jezgrovito i slikovito predstavimo velikima. Sport je najizravniji marketing jedne nacije ali nije dovoljan. Umjetnost je područje gdje se kuca na vrata vječnosti.

Zoran Vukman
velecasnisudac.com