Presedan do presedana 

U regiji se događa niz presedana koji utiru put nekim drugim pravilima igre, a nisam siguran da u “našoj maloj klinici” – u što se sve više pretvara hrvatsko političko društvo – netko o ovome promišlja ozbiljno.

Da se u Knin vratio neki srpski povratnik i da su ga Hrvati tamo zatukli motikama i bejzbolskim palicama, Mesić bi pješice s Pantovčaka stigao na prosvjed, a u koloni iza njega išao bi cijeli hrvatski politički establishment pojačan diplomatskim zborom. Kad se zatuče rijetkog hrvatskog povratnika u Banja Luku, kao ovih dana, ne samo da nitko ne reagira nego i mediji uglavnom šute pokazujući da su kolaboracionisti velike šutnje.

Kao što šute o činjenici da se Hrvati faktički ne smiju vratiti u RS i da tu sabotažu svijet šutnjom pokriva, dok u isto vrijeme smišlja i smislio je načine da se Srbima u Hrvatskoj vrate čak i stanarska prava. Ne bi li bilo korektno da to pravo uživaju i Hrvati u srpskom dijelu BiH? Ne bi li bilo elementarno da se barem na isti način pritišće RS glede povratka Hrvata kako se pritiskao Zagreb glede povratka Srba?

Shvatljivo je da Pupovac traži dodatna prava za hrvatske Srbe, ali postavlja se pitanje gdje je neki Pupovac koji će jednako ustrajno tražiti prava za Hrvate u BiH? Zašto svijet traži obnovu i zadnje srušene srpske staje u Hrvatskoj, a cijeli Bosanski Brod iščupan iz ruku Hrvata i Bošnjaka ostavlja Srbima za miraz?

I sada nas u tom bunilu amorlnosti naši ratni satrapi, bosanski Srbi, kroz Dodikova usta brane i traže za nas treći entitet. On i Oni što su spalili hrvatstvo u BiH, On i Oni što i danas ne dopuštaju povratak naše sirotinje tamo, On i Oni u čijem dvorištu se rijetki hrabri povratnik zatuče batinama usred famozne Banjaluke, Oni traže treći entitet za Hrvate u BiH!?

Ali, ne samo da glede Hrvata u BiH nitko ne reagira na sadistički zločin u Banjaluci, nitko ovdje riječ jednu nije rekao glede činjenice da su Dodik i Silajdžić u SAD-u pregovarali o sudbini BiH. Bez Hrvata! Nema veze što je Komšić bio bolestan! Ne samo što on ima zamjenika nego se cijeli taj put mogao odgoditi jer u BiH razgovor dvojice bez trećega vodi u nove ratove. Na takvim potezima se pune baterije nesnošljivosti za buduće ratove!

Zašto na beogradske trikove, kojima naivni Zapad tako redovito plješće, mi šutimo? Pogledajte predstavu koju su odigrali s Nikolićem! Koštunica je najprije ruku podigao u zrak za Nikolića, onda je pričekao da se svijet zgrozi, prestraši i zabrine, pa je drugi dan dignuo drugu ruku da smijeni Nikolića kako bi on postao anđeo mira. Beograd najprije izbezumi svijet igrom po kojoj četnici dolaze na vlast, pa onda međunarodna zajednica tobože odahne kad se na tron vrati Koštunica.

Tko je tu lud? Jer, to je isti onaj Koštunica što s kalašnjikovom stoji iznad Sarajeva! Što odzvanja kroz pljesak međunarodne zajednice koja je odahnula smjenom Nikolića i dolaskom Koštunice: glupost ili pokvarenost? Koga varaju: sebe ili nas? Tko je više od nas, Koštuničinih susjeda, pozvaniji objašnjavati svijetu da glede Koštunice imamo posla samo s light verzijom istog onog četništva na koje je Nikolić tako ponosan? I ima li netko više moralnog prava od Hrvatske prigovarati što se najavljuje nastavak pregovora Srbije i Unije zato što je izručen Mladićev pomoćnik, a ne Mladić osobno? U našem slučaju išlo se do kraja.

Prevrnuli su i ponizili cijelu zemlju dok nisu došli do Gotovine i baš ništa nije moglo nahraniti njihovu patologiju koja se zvala “bez Gotovine nema nastavka pregovora s Unijom”. U čemu je čarolija vječnog popuštanja Srbima? U stvaranju frustracija koje će biti gorivo za nove ratove?

Tihomir Dujmović
Večernji list

{mxc}