Zlouporaba progona zločina

Mediji su uglavnom prešutjeli da je u utorak 4. listopada otkriveno spomen-obilježje na Ćurinki — Oštrom Vršku u župi sv. Ilije Sinac u Lici na mjestu gdje su nađena mrtva tijela šestero pripadnika obitelji Čorak (Martin, Mato, Kata, Stjepan, Vladimir i Slavko), Ratne žrtveNo, slučaj obitelji Čorak tipičan je primjer odnosa medija, pravosuđa i politike prema hrvatskim žrtvama u velikosrpskoj agresiji i vrlo je rječit baš nakon podizanja optužnice protiv 44 hrvatska građana koje je još 1992. pripremila okupacijska JNA, i nakon što Vlada pokušava zakonom na hrvatskom teritoriju zaštititi hrvatske građane od takvih optužnica, a ljevica u Hrvatskoj, uključujući i državnog odvjetnika i Predsjednika, verbalno je zabrinuta da koji zločin ne bi ostao nekažnjenodvedenih 4. listopada 1991. u »miliciju« pobunjenih Srba, a potom ubijenih što nožem što vatrenim oružjem. Hrvatska javnost uglavnom ne zna za stradanje te hrvatske obitelji iz Vrhovina (nikada tom stradanju nije posvećena ni jedna jedina stranicu u kojem dnevnom listu ili tjedniku, niti je ikoja TV-ekipa istražila taj slučaj), a za što je na šest godina zatvora 2009. u Karlovcu osuđen jedan pripadnik srpske »milicije« – i kao da je time pravda zadovoljena pa hrvatsku javnost više ne treba uznemirivati.

Obitelj Čorak

No, slučaj obitelji Čorak tipičan je primjer odnosa medija, pravosuđa i politike prema hrvatskim žrtvama u velikosrpskoj agresiji i vrlo je rječit baš nakon podizanja optužnice protiv 44 hrvatska građana koje je još 1992. pripremila okupacijska JNA, i nakon što Vlada pokušava zakonom na hrvatskom teritoriju zaštititi hrvatske građane od takvih optužnica, a ljevica u Hrvatskoj, uključujući i državnog odvjetnika i Predsjednika, verbalno je zabrinuta da koji zločin ne bi ostao nekažnjen. Naime, te optužnice, koje se, vrlo je izvjesno, zlorabe i za ciljeve predizborne kampanje, ne otvaraju toliko pitanje eventualnog (ne)kažnjavanja ratnih zločina, koliko služe srbijanskoj tezi, koju podupire i dio međunarodne zajednice, da je mlada država Hrvatska počinila genocid nad pripadnicima srpske nacionalnosti te da se ne može odgovornost za ratove i zločine devedesetih godina pripisivati u prvom redu Srbima i Srbiji.

Te optužnice također potvrđuju da je na snazi srbijanski »Zakon o organizaciji i nadležnosti u postupku za ratne zločine«, koji srbijanskim pravosudnim vlastima daje ovlast za progon kaznenih djela »koja su izvršena na teritoriju bivše SFRJ, bez obzira na državljanstvo učinioca ili žrtve«, a što znači pravno nepriznavanje suvereniteta Republike Hrvatske, odnosno pravno oživljavanje jedinstvenoga »jugoslavenskog« prostora, odnosno modernim rječnikom »regije« u kojoj Srbija ima glavnu riječ.

Srbijanski zakon

Budući da je taj srbijanski zakon donesen još 2004. godine, a službena hrvatska politika na njega nije uopće reagirala, i budući da se među prvim srbijanskim i hrvatskim političarima, usprkos postojanju takvoga agresivnog i apsolutno neprihvatljivog zakona, u međuvremenu rodila nevjerojatna bliskost, logično je zaključiti da ta problematika zapravo služi nečemu drugome što se ne želi javno artikulirati. Naime, progon ratnih zločina, etički i pravno neupitan, davno je i u Hrvatskoj i u Srbiji, Primjer SAD-aKad bi postojala stvarna politička i etička volja na globalnoj razini da se procesuiraju svi zločini počinjeni u agresijama, vojnim intervencijama ili oružanim sukobima, onda bi i SAD pristao da se njegovim odgovornima za eventualne zločine sudi na međunarodnom sudu, no činjenica je da SAD to odbija, pa je sasvim jasno da ne postoji niti mogućnost da se svi eventualni zločini sude po istim kriterijimapa i u svijetu - što je najočitije na Haškome sudu - instrumentaliziran u korist odredenih političkih interesa, kako unutar Hrvatske i Srbije, tako i u međunarodnim razmjerima.

Kad bi postojala stvarna politička i etička volja na globalnoj razini da se procesuiraju svi zločini počinjeni u agresijama, vojnim intervencijama ili oružanim sukobima, onda bi i SAD pristao da se njegovim odgovornima za eventualne zločine sudi na međunarodnom sudu, no činjenica je da SAD to odbija, pa je sasvim jasno da ne postoji niti mogućnost da se svi eventualni zločini sude po istim kriterijima. Kad bi u Hrvatskoj postojala stvarna politička i etička volja da se osude svi ratni zločini, bez obzira na to tko ih počinio, onda se Hrvatska ne bi bila obvezala na zakon o amnestiji srpskih pobunjenika s tajnim »dogovorom« da npr. u cijeloj istočnoj Hrvatskoj za ratni zločin smije biti procesuiran točno određeni broj, i to smiješno mali broj u razmjeru na brojne počinjene zločine.

Nije li upravo taj svojevrsni »numerus clausus« razlog što ispostave državnog odvjetništva ni u više od 15 godina »ne uspijevaju« podići optužnice? Nije li današnja hrvatska službena politika zadovoljna ako se u pojedinom zločinu nanesenom pripadnicima hrvatskoga naroda osudi makar na minimalnu kaznu i makar marginalni sudionik zločina? Ne baca li se tako prašina u oči hrvatske javnosti? Nisu li pojedini hrvatski branitelji pošto-poto morali biti osuđeni a da cjelovita istina o tim slučajevima nikada nije javnosti predstavljena? Nisu li se istodobno u Hrvatskoj pojavile organizacije civilnoga društva koje potenciraju samo zločine počinjene na hrvatskoj strani, šute o hrvatskim žrtvama, a hrvatska ih država subvencionira?

Predizborna zlouporaba

Istodobno, predizborna zloporaba tematike progona ratnih zločina ne događa se samo na strani još uvijek vladajuće stranke nego i na strain ljevice. Nije li svjesna i smišljena konstrukcija da postoji opasnost da neće biti procesuirani svi zločini, jer je potpuno jasno da to spomenuti »numerus clausus« u progonu osumnjičenih Srba onemogućuje? Nije li istodobno na djelu priželjkivanje i nastojanje onih u Hrvatskoj koji tek trpe ili mrze sve što je hrvatsko da se progonom zločina na hrvatskoj strani diskvalificiraju, uklone ili što više marginaliziraju iz političkog i javnog života pojedinci i skupine koji su ili zaslužni za obranu Hrvatske ili su samo njihovi ideološko-politički protivnici? Zar to ne potvrđuje i činjenica da su na Haškom sudu baš oni hrvatski generali koji jesu? Nije li najdublje etičko srozavanje zloporaba i instrumentaliziranje progona ratnih zločina (koji po sebi zaslužuju i etičku i pravnu osudu) za skrivene političke interese koji su najčešće u izravnom sukobu sa stvarnim legalnim i legitimnim hrvatskim nacionalnim ciljevima i interesima, tj. s općim dobrom?

Ivan Miklenić
Glas Koncila