Oslobađanje od okova prošlosti

Prošli tjedan u Hrvatskoj – u kojoj je sve teže razlikovati što je realna politika a što predizborna kampanja – obilježila su dva vanjskopolitička događaja te prvi Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima kao i njihovi brojni odjeci, a budući da je riječ o iznimno važnim događanjima, ta događanja zaslužuju osvrt i s vjerničkog kuta, odnosno sa stajališta općega dobra.

Posjet Angele Merkel Hrvatskoj

DomoljubljeUpravo ta jasnoća zastupanja nacionalnih interesa, koju je njemačka kancelarka demonstrirala u Zagrebu, važna je lekcija svim onim političarima u Hrvatskoj koji hrvatske nacionalne interese tek povremeno verbalno ističu, a u stvarnosti ih zanemaruju u korist parcijalnim i grupnim interesima, kako organiziranih snaga u Hrvatskoj, tako i u dijelu međunarodne zajednicePrvo iznimno važno vanjskopolitičko događanje službeni je posjet njemačke kancelarke Republici Hrvatskoj koji uz sva pohvalna prikazivanja donosi i iznimno važna upozorenja, osobito tzv. upraviteljima današnje Hrvatske. Njemačka kancelarka – ne samo zato što je čelnica njemačkih demokršćana (CDU), niti samo zato što je časopis »Forbes« smatra najutjecajnijom ženom na svijetu – kao državnica ekonomski najmoćnije europske zemlje predstavila se kao političarka koja točno zna što hoće, što može i kako to postići, a sve u skladu s elementarnim legalnim i legitimnim njemačkim nacionalnim interesima. Upravo ta jasnoća zastupanja nacionalnih interesa, koju je njemačka kancelarka demonstrirala u Zagrebu, važna je lekcija svim onim političarima u Hrvatskoj koji hrvatske nacionalne interese tek povremeno verbalno ističu, a u stvarnosti ih zanemaruju u korist parcijalnim i grupnim interesima, kako organiziranih snaga u Hrvatskoj, tako i u dijelu međunarodne zajednice.

Apsurdno je ali i istinito da političari u Hrvatskoj, bez obzira kojoj političkoj opciji pripadaju, hrvatske nacionalne interese ističu samo u predizbornim kampanjama, a kad su na vlasti ili u parlamentarnoj oporbi, ili kad se za dobro Hrvatske trebaju odreći fotelja i povlastica i udružiti se, onda ih zanemaruju bez ikakve grižnje savjesti. Sasvim je jasno da u takvim okolnostima Hrvatska nikako ne može stati na svoje noge i da su baš političari najveći hrvatski problem.

Neprimjereno upravljanje

Od onoga što ie došlo do javnosti iz susreta njemačke kancelarke i predsjednice Vlade analitičari su zaključili da je njemačka državnica poručila da joj je dosta »neokomunističke birokracije« koja rađa korupcijske zamke i pravne nesigurnosti te lažnih političkih obećanja, a sva ta upozorenja opet idu na dušu političarima koji ne rade primjereno svoj posao, bilo da za to nisu sposobni, bilo da ih onemogućavaju skriveni centri moći. Posjet je, dakle, jasno otkrio da se u današnjoj Hrvatskoj događa neprimjereno upravljanje državom i da je krajnje vrijeme da se tom modelu vladanja i upravljanja stane na kraj. Zar je zaista moguće da taj prevažni i preteški problem ne uviđaju pošteni članovi svih političkih stranka i da i dalje pasivno puštaju da i njih i čitavu Hrvatsku vuku u propast ili nesposobni ili neslobodni političari?

Posjet Jadranke Kosor Kosovu

Drugi je važan događaj službeni posjet predsjednice Vlade RH Republici Kosovo, ne samo radi razvijanja dobrih bilateralnih odnosa niti samo radi jačanja gospodarske suradnje dvaju nacionalnih gospodarstava, nego i radi činjenice da se Hrvatska usudila, makar tek u Prištini, pokazati da ipak ima neke svoje vanjskopolitičke ciljeve i interese. Nimalo ne iznenađuje što je to odmah pobudilo svojevrsnu uzbunu u Srbiji i medu srpskim političarima u Hrvatskoj koji, kako je dobro zapaženo, provode i zastupaju srbijansku politiku, a de facto su na vlasti u Hrvatskoj, a što je moguće samo u Hrvatskoj.

Minimum državne samosvijesti

Zagreb i BeogradPremda je puno toga u ozračju predizborne kampanje, riječi predsjednice Vlade da su »vremena kada su hrvatski premijeri odlazili u Beograd pitati za savjet i dopuštenje nasreću zauvijek prošla«, vjerojatno prvi put nakon smrti predsjednika Tuđmana predstavljaju službeno političko izražavanje minimuma stvarne hrvatske državne samosvijestiPremda je puno toga u ozračju predizborne kampanje, riječi predsjednice Vlade da su »vremena kada su hrvatski premijeri odlazili u Beograd pitati za savjet i dopuštenje nasreću zauvijek prošla«, vjerojatno prvi put nakon smrti predsjednika Tuđmana predstavljaju službeno političko izražavanje minimuma stvarne hrvatske državne samosvijesti. To je iznimno važno, ne samo u kontekstu nedavne velikosrpske agresije nego i u kontekstu budućnosti, jer zdrave uzajamne odnose mogu razvijati isključivo samosvjesne osobe ili samosvjesne države.

Predizborna demagogija ili poštena namjera?

Prvi Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, osim što je znak poštivanja dopune Zakona o blagdanima, važan je iskorak koji je većina u hrvatskom društvu s nestrpljenjem očekivala. Riječi predsjednice Vlade izgovorene u Staroj Gradiški, »nastojimo sad otvoriti vrata za istrage o komunističkim zločinima i da to ne bude tabu-tema«, mogu se tumačiti kao predizborna demagogija, ali i kao poštena namjera. Bez obzira na to radi li se o demagogiji - ta sve je izrečeno tek na kraju mandata i u želji pridobivanja birača ili o stvarnoj namjeri, spomen na žrtve totalitarnih režima, osobito komunizma, korak je naprijed koji se dogodio i koji se više ne može tek tako povući. Hrvatska ne može biti demokratska zemlja ako se ne utvrdi puna istina i o komunističkim zločinima i ako ti zločini ne budu snažno osuđeni i u stavovima glavne struje javnoga mnijenja u Hrvatskoj da i naraštaji mladih upoznaju istinu o prošlosti i izbruse svoja osjetila za svaki oblik totalitarnosti.

Prvi Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima u Hrvatskoj

Prvi Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima u Hrvatskoj bio je skroman, osim predsjednice Vlade i ministra unutarnjih poslova, premalo se javnih djelatnika oglasilo, šutjeli su i oni koji inače stalno imaju što reći. Također i mediji, osobito pojedini, još su jednom pokazali svoje pravo lice: da su pretežno u rukama onih koji ne žele istinu o komunističkim zločinima i koje ne zanima nacionalno pomirenje niti pijetet prema žrtvama i poštovanje prema obiteljima žrtava komunizma. Ipak, makar to ovoga časa bila i demagogija, istina je nezaustavljiva i, premda će i dalje biti potiskivana, sigurno će zasjati u punini i osloboditi zatočene prošlošću i ideologijom.

Ivan Miklenić
Glas Koncila