Veličina i neprijateljstvo

Veliki događaji na nacionalnoj razini - kao što je bio i pastirski i državni pohod pape Benedikta XVI. Hrvatskoj - posebna su prilika da do izražaja dođe ono što je stvarno veliko, vrijedno i dobro, ali i ono što je jadno, bezvrijedno i čak neprijateljsko.

Ako se Papinim govorima na pohodu Hrvatskoj pribroji i njegov osvrt na taj pohod u obliku kateheze na generalnoj audijenciji u Vatikanu u srijedu 8. lipnja (a po naravi svoga sadržaja sve to tvori jednu cjelinu), onda je papa Benedikt XVI. od svojih osam javnih obraćanja u čak četiri spomenuo hrvatskoga mučenika bl. Alojzija Stepinca. Premda je uz Prvi nacionalni dan hrvatskih katoličkih obitelji upravo pohod grobu bi. Stepinca istaknut kao povod toga Papina pohoda Hrvatskoj, tako učestalo, ali i snažno, spominjanje i isticanje bl. Stepinca - a treba dodati da je Papa, navodeći autentične Stepinčeve riječi i svoj glas »posudio« hrvatskom blaženiku i mučeniku - važna je poruka koja bi trebala snažno odjeknuti ne samo u Crkvi u Hrvata nego i čitavoj Katoličkoj Crkvi. Bl. Stepinac simbol je vjernosti, poniženja, patnje, ali i, snagom Božje providnosti, proslave hrvatskoga naroda. I već u prvome govoru na Plesu Papa je istaknuo:

»Pred današnjim izazovima za Crkvu i civilno društvo, zazivam na ovu zemlju i na sve njezine stanovnike zagovor i pomoć bl. Alojzija Stepinca, pastira kojega vaš narod voli i štuje, neka prati mlade naraštaje da žive u ljubavi koja je potaknula Gospodina Isusa Krista da svoj život daruje za sve ljude.«

Posebno privlači pozornost činjenica da je upravo Stepinčevu zagovoru na svome prvom hrvatskom koraku Benedikt XVI. povjerio uz sve stanovnike Hrvatske posebno »mlade naraštaje« da bi mogli živjeti u ljubavi, i to Kristovoj ljubavi, i da bi na taj način nastavili nasljedovati, cijeniti i štovati onoga kojega hrvatski narod »voli i štuje«.

U zagrebačkoj katedrali, osim što je bl. Stepincu iskazao osobno štovanje kleknuvši i utonuvši u molitvu na njegovu grobu, Papa je u nagovoru koji je sadržavao 43 rečenice, u čak 14 rečenica govorio o bl. Stepincu i njegovoj ulozi, što znači da je tome posvetio čak trećinu toga govora. Papine rečenice koje su se odnosile na bl. Stepinca nipošto nisu bile tek usputne ili kurtoazne, već zadiru u bit. Benedikt XVI. tako je bl. Stepinca okarakterizirao kao »neustrašivoga pastira, primjera apostolskog žara i kršćanske čvrstoće, čiji herojski život još i danas prosvjetljava vjernike hrvatskih biskupija podržavajući ih u vjeri i crkvenom životu«. Nazvavši ga »nezaboravnim biskupom«, rekao je da njegove zasluge »proizlaze iz njegove vjere: u svojem je životu uvijek čvrsto upravljao pogled na Isusa i Njemu se uvijek suoblićavao, sve do toga da je postao živa slika Krista, pa i Krista Patnika«.

»Upravo zahvaljujući njegovoj čvrstoj kršćanskoj savjesti, znao se oduprijeti svakom totalitarizmu, te u vrijeme nacističke i fašističke diktature postao braniteljem Židova, pravoslavnih i svih progonjenih, a potom, u doba komunizma, 'odvjetnik' svojih vjernika, napose mnogih progonjenih i ubijenih svećenika. Da, postao je 'branitelj' Boga na ovoj zemlji jer je postojano branio istinu i pravo čovjeka da živi s Bogom.« Također je istaknuo da je bl. Stepinac »odgovorio svojim svećeništvom, svojim biskupstvom, svojom žrtvom života: jednim jedincatim 'da' sjedinjenim s onim Kristovim. Njegovo mučeništvo označava vrhunac nasilja usmjerenih protiv Crkve tijekom užasnoga razdoblja komunističkoga progona«.

U tom kontekstu Papa je istaknuo važnost jedinstva vjernika i klera rekavši: »To jedinstvo objašnjava ono što je ljudski neobjašnjivo: da tako kruti režim nije mogao slomiti Crkvu.« Sveti Otac nije se želio zadržati u prošlosti pa je citirao riječi bl. Stepinca koje su itekako aktualne i danas: »Jedno od najvećih zala našega vremena jest osrednjost u pitanjima vjere. Nemojmo si umišljati... Ili jesmo ili nismo katolici. Ako jesmo, onda se to mora očitovati na svim područjima našega života.« Te Papine poruke - a to nisu sve koje se tiču bl. Stepinca - svjedočanstvo su njegove veličine koja prelazi okvire hrvatskoga naroda, ali koja je hrvatskom narodu, osobito katoličkim vjernicima, ne samo na ponos nego i nadahnuće za život i djelovanje.

Dok je papa Benedikt XVI. svojim pohodom i svojim iskazivanjem priznanja onoga što je u Hrvata doista veliko i vrijedno afirmirao Hrvatsku u međunarodnoj zajednici, nisu mirovali ni predstavnici onih u Hrvatskoj koji ne podnose ni hrvatsko ni katoličko pa su jedni iskazivali svoju mržnju i neprijateljstvo (osobito na nekim portalima), a bivši predsjednik do kraja je skinuo svoju masku i očitovao svoje pravo političko lice. U intervjuu talijanskom novinaru Albertu Bobbiju, koji je radi Papinoga pohoda došao u Zagreb, objavljenom u listu »L'Eco di Bergamo« (za izdanje upravo od 4. lipnja, str. 11) on je izjavio: »Zemlje Balkana trebale bi ući u Europu sve zajedno. Samo tako mogli bismo se stvarno međusobno pomiriti.« Budući da se takav stav kosi s proklamiranom hrvatskom državnom politikom, jer većina hrvatskih građana želi neovisnu hrvatsku državu i ne može pristati ni na kakve balkanske asocijacije pa ni na tzv. europskom putu, nameće se pitanje: je li to bila njegova politika u dva predsjednička mandata te je djelovao protiv legalnih i legitimnih hrvatskih ciljeva i interesa? Također se nameće pitanje: po kojoj se to etici smije iz državnoga proračuna financirati ured bivšega predsjednika ako on podržava zapravo neprijateljske stavove koji su u izravnom sukobu s legalnim i legitimnim ciljevima i interesima i hrvatskoga naroda i službene hrvatske politike?

Ivam Miklenić
Glas Koncila