Haaška farsa

U Haagu se odvija završna faza suđenja generalu Gotovini, a sada se čeka odluka Suda. Čekamo profesionalne korisnike tuđih nesreća za vlastiti probitak koji prilagođuju diskurs svojim oportunističkim interesima dok oni koji istinski doživljavaju ovo suđenje kao veliku nepravdu i kao još jedno veliko poniženje Hrvatske šute, a javni i tajni domaći i strani mrzitelji Hrvatske neskriveno uživaju dok se Hrvatska valja po haaškom blatu u nadi da će uz pomoć tzv. međunarodne zajednice uspjeti još jedanput krivotvoriti povijest i izgraditi nekakvu „Jugosferu".

Svjestan da ga je Haaški sud izabrao i optužio ne zbog etničkog čišćenja i ratnih zločina protiv srpskog stanovništva ili zbog prekomjernog granatiranja Knina, nego kako bi kaznio Hrvatsku jer se drznula osamostaliti protiv volje tzv. međunarodne zajednice, general Gotovina se nije predao. Svjestan da će ga domaća „elita" žrtvovati kako bi udovoljila međunarodnoj „eliti" i sačuvala svoju europsku perspektivu, bio je primoran napustiti zemlju, što je i napravio. Samo se onaj tko je nevin, a zna da mu je namijenjena uloga žrtvenog janjeta, ne predaje.

Nakon njegovog uhićenja mrzitelji Hrvatske nisu mogli prikriti svoje veselje, a pošteni Hrvati svoju konsternaciju. No, danas je jasno da nije bila dovoljna konsternacija, trebalo ga je štititi, odnosno odbiti ga predati i dokazati da smo narod koji drži do sebe, prihvatiti sankcije i gubitak europske perspektive, ali sačuvati ponos hrvatskog naroda i uništiti svaku pomisao o bilo kakvoj „Jugosferi". Haaški sud je utemeljila međunarodna zajednica koja je početkom 90-ih zagovarala očuvanje Jugoslavije, kako bi progonila i kažnjavala one koji su je srušili i podržala sve one koji bi ju obnovili.

Takvom makijavelizmu pokušavaju se suprotstaviti hrvatski domoljubi koji smatraju da je služenje vlastitom narodu nešto prirodno i dobro, a služenje tzv. međunarodnoj zajednici na štetu hrvatske države i hrvatskog naroda izdaja. Hrvatske domoljube zanimaju hrvatska sloboda i nezavisnost i hrvatski nacionalni interesi, a tzv. međunarodnu zajednicu globalni interesi koji se gotovo nikada ne mogu ostvariti bez žrtvovanja nacionalnih interesa.

Dio domaće političke nomenklature dijeli u teoriji i u praksi ciljeve Europske unije, a drugi dio ih ne dijeli u teoriji, ali u praksi ne pokazuje da nije spreman odreći se samostalnosti kako bi Hrvatska bila primljena kao dio neke „Jugosfere". Treći dio ih ne dijeli ni u teoriji ni u praksi, kao i šutljiva većina, jer vidi da je Europska unija prostor mirnog suživota, ali ne i širi prostor kojeg treba izgraditi na temeljima supsidijarnosti, solidarnosti, slobode i demokracije.

„Jugosfera" nije moguća bez pune normalizacije odnosa između Hrvatske i Srbije, a koliko je vodstvo Srbije zainteresirano za punu normalizaciju odnosa, vidi se po izjavama srbijanskih prvaka u svezi Oluje i njezinih protagonista. Ali ne samo njih, nego i hrvatskih prvaka koji tvrde da je zahvaljujući upravo njima Hrvatska iz Tuđmanove „diktature" prešla u Mesićevu „demokraciju", na kojoj Josipović gradi „novu pravdu". Zahvaljujući njima Hrvatska više ne niječe svoju odgovornost za ratne zločine, nego u potpunosti surađuje s Haaškim sudom, zamijenila je nacionalnu i vjersku netrpeljivost tolerancijom, ne sukobljava se nego surađuje s tzv. međunarodnom zajednicom, doprinosi miru i stabilnosti u regiji, podržava ustavnu reformu u Bosni i Hercegovini u okviru Daytonskih (ne)sporazuma i jačanje središnje države uz punu ravnopravnost triju konstitutivnih naroda, suočava se s punom istinom o svojoj daljoj i bližoj prošlosti (izuzevši „antifašističku") i gradi čvrste temelje za nove odnose u regiji suzbijajući euroskepticizam i izolacionizam, itd., itd.

Za one koji ne pate od izlizanih fraza i parola Hrvatska bi mogla puno više doprinijeti miru i stabilnosti u regiji kada bi se definitivno odustalo od bilo kakve „Jugosfere" jer su i monarhistička i komunistička Jugoslavija bile trajni čimbenik nestabilnosti i nema razloga vjerovati da će „Jugosfera" to promijeniti. Vjeruju da samostalna, demokratska i stabilna hrvatska država automatski doprinosi stabilnosti regije, ali nikako putem nekakvog povezivanja sa Srbijom koje ušutkana hrvatska većina ne želi.

Promatrajući suradnju s Haaškim sudom razvidno je da mrzitelji Hrvatske intenzivno surađuju. Drugi koji ne spadaju u tu kategoriju prisiljeni su surađivati da ih ne bi taj isti Sud prozvao, osobito oni koji su bili na visokim položajima u ratnim godinama i koji su naivno podržali osnivanje Haaškog suda misleći da će pred njim odgovarati agresori i koji nisu shvatili da svatko tko je obnašao visoke dužnosti od priznanja Republike Hrvatske do Oluje može sjesti na optuženičku klupu ili to izbjeći u zamjenu za svjedočenje koje se uklapa u tezu o "združenom zločinačkom pothvatu".

O suzbijanju euroskepticizma potrebno je objasniti da je euroskepticizam posljedica ponašanja Europske unije koja otežava Hrvatskoj ulazak u organizaciju i prisiljava ju na povezivanje sa Srbijom. Nakon iskustava sa Srbima zbilja samo lud čovjek može razmišljati o nekakvoj zajednici sa Srbijom prije eventualnog ulaska u EU, a ako do ulaska ne dođe, još i manje.

U svezi izolacionističkih tendencija treba jasno reći da one postoje samo u onoj mjeri u kojoj se Hrvatsku želi uključiti u nekakvu „Jugosferu". Nije se Hrvatska nikada samoizolirala, nego ju je izolirala tzv međunarodna zajednica kada nije prihvaćala njezine diktate koji su bili protivni hrvatskim interesima. U tom smislu državna samostalnost nije izolacija od drugih, već osnovni preduvjet kako bi hrvatski narod ravnopravno surađivao s drugim slobodnim narodima, ali također nije izolacija odbijanje „Jugosfere" jer ona poništava državnu samostalnost i stoga je neprihvatljiva.

Svi koji su davali i daju prednost nerazumnoj želji za što bržim formalnim ali ne stvarnim ulaskom u Europsku uniju krivi su za strane pritiske koji nisu u skladu s dugoročnim nacionalnim, strateškim, političkim i gospodarskim interesima Hrvatske. Oni nam u stvari poručuju da napravimo sve što Europska unija kaže kako ne bismo dobili sankcije i bili izolirani. Dakle, stvarajmo „Jugosferu" jer to od nas očekuju. Svaka, pa i najmanja neposlušnost podrazumijeva trenutačni kraj europskih ambicija i prekid pregovora, što zvuči strašno za mnoge nakon toliko godina lažnih obećanja. Ali, s druge strane, situacija će biti jasna: Europska unija nakon Jugoslavije želi „Jugosferu" i nikad nije iskreno priznala Hrvatsku. U slučaju da se ipak odvažimo reći 'dosta', past će maske i jasno će se vidjeti tko je za Hrvatsku, a tko nije. Zna se to već sada, ali potrebno je da to jasno vide svi.

Krajnje je vrijeme da Hrvatska sama sebe prizna i definitivno odluči sačuvati svoju državnost koja nije posljedica neiskrenog priznanja Europske unije i tzv. međunarodne zajednice, već pobjede u Domovinskom ratu. Osim toga, jednom zauvijek bi nestali s hrvatske političke scene svi koji zagovaraju propala jugoslavenska rješenja, što je nužno da bismo kao društvo počeli graditi budućnost na temelju vlastitih sposobnosti i napora.

Mario Marcos Ostojić
www.h-rast.hr