Zašto se opozicija igra?

Ne tražimo izbore smjesta, ovo nije Libija, ali kad će biti obori to predsjednica Vlade mora reći - kako prenose mediji - poručio je šef SDP-a za govornicom u Hrvatskom saboru, a poruke takvoga i sličnoga sadržaja uporno su ponavljane od srijede do petka u prvom tjednu ožujka u hrvatskom parlamentu. »Ne želimo kapitulaciju, nego samo najavu kad će biti izbori« - također je prema medijima rekao neformalni predvodnik opozicije. Svatko tko je pomnije pratio takvo zahtijevanje oporbe u Hrvatskom saboru morao je ostati zapanjen pred dilemom je li riječ samo o infantilnom ponašanju, o potpunom nepoznavanju hrvatskoga aktualnoga povijesnoga trenutka ili priklanjanju destruktivnim snagama. Budući da se Hrvatska našla u iznimno osjetljivom političkom trenutku, u kojem se odlučuje o bitnim aspektima budućnosti hrvatske države i svih njezinih građana, sa stajališta skrbi za zajedničko dobro nije moguće ignorirati takvo ponašanje opozicije.

Naime Hrvatska, kao mlada zemlja, sa svim svojim unutarnjim podjelama, poteškoćama, nedorečenostima ali i potencijalima, suočava se trajno s pitanjem svoga pozicioniranja u međunarodnoj zajednici. Jasno je da, osobito u ovo doba globalizacije, ali i globalizma, kao i u konstanti neospornih i legitimnih interesa većih sila pitanje pozicioniranja Republike Hrvatske u međunarodnoj zajednici nipošto ne ovisi prvenstveno o samoj Hrvatskoj. Jasno je također da i to pitanje, kao i mnoga druga koja se tiču međunarodne zajednice, nije niti može biti pošteđeno sukobljavanja tih interesa i da to uvelike i dodatno otežava pozicioniranje kakvo bi željela sama Hrvatska. U tom kontekstu potrebno je istaknuti da je također jasno da Hrvatska, kao mala država (a to vrijedi i za mnoge druge i veće države), nikada u svojoj 20-godišnjoj povijesti nije imala niti će imati prigodu samostalno definirati svoj položaj u međunarodnoj zajednici samo prema svojim nacionalnim ciljevima i interesima. Stoga je ulazak Hrvatske u NATO savez - koji je osobito u svijesti komunistički indoktriniranog dijela hrvatskih građana još uvijek neprijateljska organizacija - i to u puno članstvo, iznimno važan, povijesni korak i iznimno važan doprinos pozicioniranju Hrvatske u zapadnome demokratskom svijetu - kamo, uostalom. Hrvatska po svojoj kulturi i prošlosti i trajno pripada. Također i nastojanja da Hrvatska zaključi pregovore s Europskom Unijom do lipnja ove godine sudbinski su važna da na taj način Hrvatska učvrsti svoju poziciju u zapadnome demokratskom svijetu, da ostane otvorena za bilateralnu suradnju sa susjednim državama na jugoistoku Europe izvan EU-a, a da ne upadne ni u kakvu novu balkansku ili jugosfersku asocijaciju. Upravo predstojeće razdoblje do kraja lipnja ove godine ključno i presudno je hoće li se Hrvatska pozicionirati u zapadno demokratsko društvo ili u ovoga časa još uvijek nejasnu balkansku asocijaciju ili u balkansku čekaonicu prepunu neizvjesnosti. Je li moguće da to opoziciji ne bi bilo poznato?

U tome hrvatskom aktualnom i povijesnom trenutku i kontekstu potrebno je ispravno razumjeti odgovor Hannesa Swobode, izvjestitelja Europskoga parlamenta o Hrvatskoj i njezinu napretku na putu prema EU-u, na molbu da komentira zahtjeve oporbenih čelnika u Hrvatskoj da se što prije odredi datum izbora, kad je doslovno rekao: »Treba pričekati završetak pregovora. Nije na meni da se miješam u unutarnje hrvatske stvari, ali ako Hrvatska želi biti u EU-u što je prije moguće, onda za određivanje datuma izbora treba pričekati kraj pregovora.« Te dobronamjerne riječi, premda s jasnom ogradom da se ne želi miješati u unutarnje hrvatske stvari, naišle su na žestoku kritiku dijela političara i medija, a da se ni ti političari, ni ti mediji nikada nisu oglasili kad su se u unutarnje hrvatske stvari miješali drugi političari, koji nisu ni u jednom postotku dobronamjerni prema Hrvatskoj u usporedbi s navedenim riječima toga austrijskog socijaldemokrata. Nisu li negativne reakcije na te Swobodine riječi skinule masku s lica onih koji ne žele Hrvatsku u zapadnome demokratskom svijetu niti žele ikakvo dobro Hrvatskoj?

Dobro je poznato da u Hrvatskoj postoje političke snage koje se ne mire s postojanjem ikakve Hrvatske, a koje nemaju snagu izići na javnu scenu i na demokratski se način boriti za svoju političku opciju, ali nije bilo poznato dosada da tim snagama može tako bliska biti opozicija. Poznato je da te skrivene političke snage sanjaju balkansku asocijaciju i pozicioniranje što slabije Hrvatske na Balkanu te da su spremne sve učiniti da se Hrvatska ne pozicionira u zapadnome europskom demokratskom svijetu, kamo po kulturi i povijesti pripada. Poznato je da te skrivene političke snage suptilno, po svojim ljudima pozicioniranim na svim razinama važnih punktova hrvatskoga društva, sustavno rastaču hrvatski nacionalni i kulturni identitet, hrvatsku suverenost, priječe stvarnu demokratizaciju društva, onemogućuju funkcioniranje pravne države, svim sredstvima brane svoje povlastice u gospodarstvu, medijima i slično. Poznato je također da te skrivene političke snage sustavno denunciraju Hrvatsku za ono što u njoj nije dobro, ali i za ono što joj podmeću, te da na međunarodnoj političkoj i civilnoj sceni tajno traže saveznike koji bi im pomogli u slabljenju, rastakanju ili čak rušenju Hrvatske i postizanju njihovih antihrvatskih ciljeva. Nije li za Hrvatsku i za njezinu bolju budućnost bitno otežavajuća okolnost ako se tim skrivenim političkim snagama priklanja parlamentarna opozicija, politikantski se igrajući u povijesnom trenutku koji zahtijeva suradnju, konsenzus i političku odgovornost za dobro svih hrvatskih građana? Zašto se opozicija u tako važnom povijesnom trenutku - igra?

Ivan Miklenić
Glas Koncila