Talibani među nama

Kad govorimo o talibanima, onda nam je prva asocijacija, dakako, na fundamentalističkom islamskom pokretu koji je vladao Afganistanom od 1996. do 2001. godine, do napada Amerikanaca i njihovih saveznika. Vladavina talibana ostala je upamćena najviše po zlostavljanju žena te dotad u islamskom svijetu neviđenom pridržavanju šerijatskih zakona. Ukratko, talibani su veliki negativci. No, pojam talibana zaživio je i u hrvatskom javnom prostoru. Njega je sa širim značenjem unio Predrag Matvejević u svom poznatom članku "Naši talibani" koji je objavljen iste godine kad su Amerikanci afganistanske talibane svrgnuli s vlasti. U njemu je zahtijevao da neki sud "stroži od Haaškoga tribunala", poput komunističkih "sudova koji su sudili kolaborantima fašizma", presudi književnicima Dobrici Ćosiću, Matiji Bećkoviću, Momi Kaporu, Rajku Petrovu Nogu, Gojku Dogu, Ivanu Aralici, Anđelku Vuletiću i Mili Pešordi kao "kvislinškim piscima" odgovornima za zločine počinjene u agresiji na BiH. Bio je to i svojevrsni Matvejevićev ideološki obračun. Upravo zbog njegove ideološke obojenosti, Matvejević je izostavio različite ostale klasifikacije domaćih talibana. Jer je činjenica, koja se do danas potvrđuje, da hrvatsko društvo opterećuje nekoliko grupacija domaćih talibana. Riječ je o grupacijama čije ideološke postavke i ciljevi, ili njihovi interesi i postupci, u Hrvatskoj neprestano izazivaju rasprave, svađe, zgražanja, podmetanja, političke obračune zbog kojih je Hrvatska neprestano u svojevrsnom grču. Stoga će u ovom tekstu biti riječi o pravim našim talibanima.

Apologeti totalitarizma

Prva grupacija su jugotalibani. Komunizam nije antifašizam, to je komunizam. Glasna manjina još uvijek se ne miri s tom činjenicom, a javna je tajna da se s time ne miri ni Matvejević. Desetljećima prije, izvorna antifašistička spisateljica Hannah Arendt istaknula je očito: ako netko nije u jednakoj mjeri antikomunist kao što je antifašist, onda nije antifašist. Svatko će zdravorazumskom dedukcijom/logikom doći do ovakvoga zaključka. Glasna komunistička Titova manjina u Hrvatskoj, samoprozvana antifašističkom, koja histerično i slijepo brani Tita, bila je žestoko protiv hrvatske neovisnosti, kao i protiv spajanja s "imperijalističkim" EU i NATO-om (konkretno NATO-om) u ranim 90-im. Poslije su promijenili svoju retoriku naspram prihvaćanja EU, no prije će biti da su to učinili zbog velikodušnosti EU i zapadnoga financiranja političkih stranaka i ne tako neovisnih nevladinih udruga, a ne zbog pravoga vjerovanja u demokraciju i vladavinu prava. Besramna rehabilitacija Titove zločinačke, totalitarne diktature posljednjih desetak godina dokaz je toga. Nema razloga zašto bi bilo koji pravi antifašist sudjelovao u apologetici totalitarnoga režima koji likvidira protivnike, zatvara pojedince legitimnih drugačijih mišljenja, potiskuje slobodu tiska ili govora te nastavlja s kulturnim imperijalizmom prve, monarhofašističke Jugoslavije. To je suprotnost. Oni ne mogu biti antifašisti, a kamoli humanisti ili zagovornici ljudskih prava ako su stalni zagovornici Titove Jugoslavije. Stvarnost, međutim, dokazuje da jugotalibani nisu antifašisti. Oni su prevaranti koji nastoje opravdati sebe i svoju bivšu voljenu totalitarnu zločinačku državu. Oni poriču da je zapravo Titova politika jamčila da će, prije ili poslije, na vlast doći netko kao što je Milošević. Spremni su učiniti bilo što, i raditi sa svima, da ostanu na vlasti, i da zadrže svoje mitologije i laži živima, bez obzira na cijenu koju plaća Hrvatska.

Druga grupacija su četnikotalibani koji su neformalni, a s vremena na vrijeme i formalni saveznici jugotalibana. Mnogi su se četnikotalibani transformirali u "borce" za ljudska prava i političare nakon svog poraza 1995. godine. Za njih je "Krajina" bila najveća demokratska država u povijesti. Oni vjeruju da glas jednoga Srbina vrijedi dva nesrpska glasa te lobiraju za to. Oni tvrde da su "krajiški" Srbi bili zavedeni. Za većinu njih, jedine žrtve Miloševića udruženog zločinačkog pothvata (koji je za njih samo zapadnjačka propaganda i ništa više) bili su Srbi. Oni ne mogu preboljeti činjenicu da gotovo polovica hrvatskih Srba nije podržala udruženi zločinački poduhvat te da su bili zastupljeni i u Hrvatskoj vojsci tijekom Domovinskoga rata. To ne sprečava četnikotalibane da optužuju HV za etničko čišćenje i borbu za Hrvatsku bez Srba, ali to je zato što stvarni interesi hrvatskih Srba nikada nisu bili četnikotalibanima na pameti. Vukovar i Srebrenica su "osveta" za imaginarne zločine ili barem pretjeranu patnju za vrijeme Drugog svjetskog rata. Četnikotalibani su još uvijek preglasni sudionici na hrvatskoj političkoj sceni i njihov je cilj uništenje hrvatske države, u najmanju ruku te povratak nesrpski očišćene "Krajine".

Treća su grupacija ustašotalibani. Puno su manji po broju i utjecaju, ali su pravi mazohisti. Nije bitno koliko to negativno utječe na Hrvatsku ili vrijeđa zdrav razum. Zaboravite na zdrav razum - oni žele prazne parole i obmane fantastične teritorijalne raskoši. Ustašotalibani žive u paralelnom svemiru gdje je Ante Pavelić u rangu s Georgeom Washingtonom te vjeruju da se Hrvatska i Hrvati trebaju koncentrirati na rehabilitaciju NDH. Oni žele prikazati svoje zablude kao mišljenje većine, a na štetu Hrvatske. Ali to je prihvatljivo u njihovim očima jer žele samo ono stoje "najbolje" za Hrvatsku i Hrvate. Oni isuviše pate od kolektivne, selektivne amnezije kao i njihovi protivnici jugotalibani (koji su, ironično, također i njihovi politički saveznici u posebnim prigodama, kao kad su bili politički ujedinjeni protiv koalicijske Tuđmanove vlade 1990. godine). Kao i jugotalibani, imaju na sve odgovore, oni su uvijek u pravu, svi drugi nisu u pravu i svi su drugi izdajnici. Dok jugotalibani beskrajno pokušavaju uvjeriti daje 1945. bila godina oslobođenja, ustašotalibani inzistiraju pak na tome da je 1941. bila godina oslobođenja, pri čemu zaboravljaju nedostatak slobodnih izbora, političkih stranaka, slobodnog izražavanja... Ustašotalibani ukazuju na to da je Hrvatska bila nezavisna već i u Drugom svjetskom ratu, ali opet zaboravljaju da su cijela država i gospodarstvo bili podređeni njemačkim interesima. Ustašotalibani poput jugotalibana vjeruju da je Tuđman "hrvatski Milošević", daje Hrvatska vodila "agresiju" protiv BiH te vjeruju u različite znanstvene fantastike i teorije zavjere, uključujući "prodaju" Vukovara i "trgovanje" Posavine za "Krajinu". Ustašotalibani ne mogu prihvatiti ni da velika većina muslimana u BiH ne vidi sebe kao Hrvate kao što je Starčević tvrdio da oni to jesu...

Držite laž živom

Posebna su grupacija kleptotalibani koji su pak prisutni u većini političkih stranaka, posebice u onim najvećima, ali i u mnogim drugim sferama društva. Združit će se s bilo kime samo da dobiju novac. Kleptotalibani su krali u vrijeme rata. Krali su od izbjeglica, od obitelji vojnika i ubijenih civila, od invalida, radnika, nezaposlenih osoba... Krali su i prije rata, i nakon rata, a kradu i danas. Novac im je jedina ideologija, pa zbog njega mogu bez problema surađivati i s jugotalibanima, četnikotalibanima, usta-šotalibanima..., sa svima od kojih imaju bilo kakvu korist. Njima interesi Hrvatske i hrvatskih građana ništa ne znače jer znaju samo za svoje interese, odnosno za svoj džep i za svoj račun.

Za sve opisane talibane gluposti su zakoni, povijesne činjenice, demografske i statističke činjenice, financijska kretanja, planiranje za budućnost... Upiranje prstom u drugoga - to je rješenje. Kako se usuđuje bilo koji hrvatski građanin sugerirati da su oni odgovorni za prošlost i sadašnjost. Ne, moj je diktator bio "demokratičniji" od tvog, moj je genocid imao manje razmjere nego tvoj, moj je genocid bio opravdaniji od tvoga. Jugotalibani, četnikotalibani i ustašotalibani pokušavaju izmijeniti prošlost kako bi odgovarala njihovim ideološkim fetišima. Mit, odgovarajući diktator, izmišljena povijest - to je ono što ih zanima, što je važno. Držite laž živom. No laž se ne može održavati na životu. Laž će proći prije ili kasnije.

Zvonimir Despot
Večernji list