Za Hrvate ne mare ni u Hrvatskoj

Godinu 2010. ne kanim mrcvariti. Previše je toga, jadnica, pretrpjela. Osobito na samome svom kraju, kad su na nju sa svih strana navalili neutaživi (p)opisivači njezine 12-mjesečne proizvodnje. Toliko su je čerupali, cijedili, mijesili, rastezali, gulili i secirali da se ne bismo smjeli iznenaditi kad se u kalendaru prošlog vremena na njezinu mjestu pojavi rupa. Nek' napokon odahne i nek' se malo odmori, zaslužila je.

No, ako već ima razloga da poštedimo izmučenu godinu desetu, nema razloga da ne škicnemo u prošlih deset godina, pa i u desetljeća koja su desetki s početka 21. stoljeća prethodila. Višedesetljetna je perspektiva, uostalom, za odgovore na neka pitanja mnogo pogodnija od godišnje. Takvim pitanjima pripada i pitanje popularno u malim zemljama, pa tako i Hrvatskoj, i među malim narodima, pa tako i Hrvatima, a to je pitanje zašto se za nas, Hrvatsku i Hrvate (hrvatske građane), ne zna u svijetu ili, blaže, zašto za granicom nismo poznatiji nego što jesmo.

Čulo se prošle godine, a bogme i prošlih desetljeća, čuje se, zapravo, oduvijek, ali nikada na njega, ni na kraju, ni na početku, ni usred godine, nije stigao zadovoljavajući odgovor. Nije razjašnjeno zašto nas u svijetu nema, niti je ikada do kraja raščišćeno što bi valjalo učiniti da se s onu stranu granice o nama čuje i izvan konteksta balkanskih ratova. A čini se da i neće, sve dok se ne odgovori na nešto drugačije pitanje, a to nije zašto nas nema drugdje, nego zašto nas nema ovdje! To jest, zašto bi se za Hrvatsku i Hrvate marilo u svijetu ako se za Hrvatsku i Hrvate ne mari u Hrvatskoj? Kako da se pročujemo s one, kad malo tko za nas želi čuti s ove strane granice? Tko misli da su moja pitanja samo (ne)uspjela dosjetka, neka bolje pogleda oko sebe.

Hrvatski jezik. Njime se Hrvati i drugi pripadnici hrvatske govorne zajednice služe stoljećima. Gramatička mu je norma odavno stabilna, leksik solidno opisan, pravopis nije prepreka sporazumijevanju. Funkcionira i kao standard, i kao mjesni idiom, i kao poseban govor. Ima tradiciju, živi u suvremenosti, jedan je od službenih jezika EU. Pa ipak je neprekidno izložen osporavanju (i izrugivanju) gorem od onoga u jugoslavenskim vremenima. Nekad nam je hrvatsko ime jezika branila vlast, a da govorimo i pišemo tačno i Evropa silili nas čuvari bratstva i jedinstva; danas to čine naše najveće medijske kuće i njihovi kerberi (prema kojima je Šuvar bio časna sestra).

Hrvatska književnost. Da nije škole i dviju-triju katedara, ne bi se ni znalo da postoji.

Hrvatski film. Da ga ima i u tragovima, na filmskom bismo platnu mogli vidjeti hrvatske kraljeve, vojskovođe, junake. U Jugoslaviji su snimljena dva filma o Sarajevskom atentatu, u Hrvatskoj nikad neće biti snimljen film o atentatu na Radića i drugove u Beogradskoj skupštini. Tito je o svom junačkom bježanju dao snimiti na desetke filmova, Hrvatska o svojim junačkim pobjedama ni jedan.

Zato, da bismo iz Hrvatske izašli, najprije u nju moramo ući.

Josip Pavičić
Večernji list