(Ne)čovječnost u Hrvatskoj

Božić 2010. godine u sadašnjem povijesnom času hrvatskoga društva i hrvatskoga naroda najizvrsniji je odgovor na najdublje, najzahtjevnije i najvažnije potrebe i probleme svih hrvatskih građana. Slavlje Božića još jednom otkriva da je Bog postao čovjekom i da je čovječnost tako izvrstan oblik postojanja najsavršenijih živih bića na Zemlji da joj je dionikom poželio biti i postao - i sam Bog. Rodivši se kao ljudsko dijete Bog je postao u Isusu Kristu brat svakom čovjeku na čitavoj kugli zemaljskoj i u čitavoj povijesti te je upravo kao čovjek živio i očitovao puninu čovječnosti. Isusovo čovještvo - baš zato što je življeno i ostvareno u punini, u cjelovitosti – potvrda je da je usprkos svim oblicima nečovječnosti, koji razdiru, vrijeđaju i muče kako pojedine osobe tako i čitavo hrvatsko društvo i čitavi hrvatski narod, čovječnost ostvariva, da nečovječnost ne može, i ne smije imati zadnju riječ. Isusovo čovještvo izazov je i snažan poticaj da se u svakoj osobi u suvremenom hrvatskom društvu svaki oblik nečovještva popravi i zamjeni puninom čovještva.

Brojni su oblici nečovještva, kako na osobnoj razini hrvatskih građana tako i na svim razinama zajedničkoga života, i to je, bez sumnje, korijen svih aktualnih zala koja razdiru hrvatsko društvo i hrvatski narod. Među brojnim oblicima nečovještva ipak postoje oni koji posebno štete svim hrvatskim građanima, koji ne samo da priječe svaki pokušaj reforma, ozdravljenja, uspostave zdravoga društva nego i dovode čak u pitanje dostojanstvo mnogih hrvatskih građana i sam opstanak hrvatskoga naroda. Prijeko je potrebno prepoznati barem one najvažnije oblike nečovječnosti koji su uzeli maha u hrvatskom društvu i koje je potrebno najprije u što je moguće višem stupnju izliječiti da bi počeo normalan život na svim razinama.

Najteži oblik nečovještva na svim razinama osobnog, obiteljskog i društvenog života je zloporaba moći, zloporaba sposobnosti koja se može ostvarivati na bezbroj načina. Na razini suvremenoga hrvatskog društva zloporaba moći ponajprije je prepoznatljiva u potezima koji su na štetu općega dobra hrvatskoga naroda i hrvatskoga društva. Na vitalnom gospodarskom području primjer takvih poteza su odluke koje su industrijski i proizvodno relativno sposobno i razvijeno gospodarstvo uvelike upropastile, prodale u ruke onih kojima legalni i legitimni interesi hrvatskoga društva uopće nisu važni ili u potezima koji znače propuštanje donošenja zakonitih mjera za gospodarsko uspravljanje na vlastite noge. Na političkom području zloporaba moči teže je prepoznatljiva jer se ona javno ne očituje, ali je prepoznatljiva po posljedicama i dojmu koji stvara, a koji daje naslutiti da žarište stvarne političke moči u Hrvatskoj nije u legalnim i legitimnim strukturama državne vlasti nego u skrivenoj tajnosti. Snažan je dojam da nakon odlaska s političke scene prvoga hrvatskog predsjednika, koji je i sam bio prisiljavan na neke kompromise, hrvatske državne vlasti imaju znatno sužen manevarski prostor za svoje djelovanje, pa kad bi i htjele, neke se poteze u interesu hrvatskoga naroda i ne usude povući. Npr. sve razvidnija postaje uloga pojedinih moćnih interesnih skupina koje svoje predstavnike imaju i u legalnim strukturama državne vlasti, a koje diktiraju različite oblike razvodnjavanja hrvatske državnosti, hrvatske samostalnosti, hrvatskoga suvereniteta. Svi ti ljudi koji pojedinačno i organizirano sudjeluju takvim i sličnim zloporabama moći morali bi postati svjesni svoje nečovječnosti jer svojim djelovanjem protiv legalnih i legitimnih hrvatskih ciljeva i interesa sustavno ugrožavaju druge ljude, njihova legitimna ljudska prava.

Zapanjujuće razoran oblik nečovječnosti u suvremenom hrvatskom društvu jesu i različiti oblici neetične povlaštenosti pojedinaca i skupina koja je izvor nepravda i nejednakosti kojima su izloženi hrvatski građani. Vjerojatno nema građanina koji nije pogođen činjenicom postojanja povlaštenosti kao političke podobnosti koja nekima otvara sva vrata, a drugima ih istodobno zatvara, ili na gospodarskom području gdje se očituje u različitim oblicima i stupnjevima monopola, ili na kulturnom području kad se favoriziraju samo određeni ideološki pojedinci i skupine. Ništa manje nije opasan oblik nečovječnosti koji se očituje kao sebičnost i pohlepnost, a što je u korijenu svake korupcije, svake malverzacije, svake krade, svakoga neodgovornog i nepoštenog upravljanja dobrima. Nečovječnost u obliku sebičnosti sasvim sigurno ne može iz ljudskoga ponašanja ukloniti samo represija niti javno prozivanje, stavljanje na stup srama, nego tek unutarnja čovjekova promjena, samoodgoj i odgoj, povratak čovječnosti.

U suvremenom hrvatskom društvu na poseban način nečovještvo se očituje i kao njegovanje neistinitosti i obmane, a to je prepoznatljivo u svim segmentima društvenoga života i djelovanja, posebno u medijima. Treba li isticati da postoje pojedinci i skupine koji svjesno i namjerno obmanjuju javnost, koji priječe da npr. istina o sadašnjosti i prošlosti dođe u cjelovitom obliku do javnosti i da istina bude temelj djelovanja i odlučivanja. Samo onaj tko popušta nečovječnosti može svjesno obmanjivati, podmetati drugima i zlorabiti medijski javni prostor...

Slavlje Božića, odnosno radost što je Bog postao čovjekom i očitovao puninu čovječnosti, potvrda je da je i u hrvatskom društvu nečovječnost izlječiva, da i suvremeni ljudi mogu ostvariti puninu čovječnosti u služenju općemu dobru, u poštovanju dostojanstva i jednakih prava svakoga čovjeka, u poštivanju cjelovite istine...

Ivan Miklenić
Glas Koncila