Pat-pozicije

Aktualna politička situacija u Hrvatskoj, sve je snažniji dojam, ušla je u svojevrsnu slijepu ulicu ili pat-poziciju pa se čini da što god da se poduzme - nije dobro i ne može voditi boljitku. U stvaranju toga stanovitog začaranog kruga, iz kojega na prvi pogled baš i nije vidljiv izlazak, sudjelovali su i sudjeluju, osim onih koji su na vlasti, također oni koji su pripadnici službene i formalne oporbe te na vrlo istaknut način nositelji i kreatori glavne struje javnoga mnijenja, a ne treba zanemariti ni doprinos onih koji su uvjereni da što je za Hrvatsku i u njoj gore – da je to zapravo bolje ili čak najbolje. Ta pat-pozicija odnosno začarani krug aktualne političke situacije vidljivi su poviše otvorenih i teško rješivih pitanja koja karakteriziraju sadašnji povijesni čas.

U petak 19. studenoga započeli su pregovori predstavnika sindikalnih središnjica i predstavnika Hrvatske vlade o pitanju (ne)održavanja referenduma i ti se pregovori - kako je najavljeno - nastavljaju u utorak 23. studenoga {a ovaj tekst pisan je prije toga drugog kruga pregovora, op. a.), pa ishod tih pregovora, kakav god bio, teško može biti na dobro ukupne hrvatske nacije. Vrlo je rječita činjenica da dosad nije uspio nijedan pokušaj organiziranja referenduma - što je legitimno neposredno izvršavanje vlasti samoga biračkoga tijela odnosno donošenje važnih odluka u svakom stvarno demokratskom društvu koji nisu inicirale vlasti. Ta činjenica uz ostalo otkriva da postoji jaz između onoga što želi relevantni dio biračkog tijela i onoga što nudi i ostvaruje skupina kojoj je povjerena vlast, jer kad bi vlast i u tim pitanjima koja su {ili su bila) predmet zahtjeva za referendum uživala potporu većine biračkoga tijela, ne bi se trebala nimalo bojati referenduma. Načelno uskraćivanje ili izvrdavanje vlasti od dopuštanja organizacije referenduma otkriva nedemokratsko štoviše autokratsko ponašanje nositelja vlasti. To onda znači i nizak stupanj demokracije odnosno demokratičnosti u hrvatskoj državi, a to nije i ne može biti dobro ni za hrvatske građane, ni za hrvatske vlasti, ni za Hrvatsku kao državu. Istodobno, da sada nakon tolikih pokušaja izigravanja, otezanja i odgađanja vlasti dopuste održavanje referenduma koji su inicirali sindikati, značilo bi ne samo da vlasti - premda su već povukle prijedlog Zakona o radu koji je bio razlog za iniciranje referenduma - očituju nekonzistentnost i nedosljednost svoje politike nego i da pristaju ili se mire s formaliziranjem očitovanja nezadovoljstva sadašnjom vladalačkom skupinom jer je inicirani referendum poprimio bitno drugo značenje negoli je pitanje promjena dijela Zakona o radu koji se i ne odnosi na sve zaposlene.

Slična pat-pozicija očituje se i glede aktualnoga pitanja: prijevremeni parlamentarni izbori da ili ne. Ako se zanemari legitimna i sada vrlo žarka ambicija oporbe da se što prije stvori prilika da mogne legalno preuzeti vlast, jedini ispravni kriterij za procjenu jesu li ili nisu u sadašnjem povijesnom času potrebni prijevremeni parlamentarni izbori moralo bi biti opće dobro cjelokupne hrvatske nacije. Očito je da političari na vlasti usvajanjem državnog proračuna za 2011. godinu, kakav god bio, kupuju primirje za ostanak na vlasti, no iznimno je teško pitanje što bi u sadašnjim realnim političkim i gospodarskim okolnostima bilo zaista bolje za hrvatsku naciju da ostanu do kraja mandata ili još neko određeno vrijeme ili da dođe do prijevremenih izbora. Naime, to znači siguran zastoj u reformama i političkom djelovanju, a ni izbori u sadašnjim okolnostima ne jamče da bi došli na vlast ljudi kojima je na prvome mjestu isključivo dobro čitave hrvatske nacije.

Također pitanje rekonstrukcije vlade koje posebno potenciraju određeni mediji, možda čak sa skrivenim ciljevima - dio je tog začaranog kruga. Pristupi li se promjeni pojedinih nositelja ministarskih funkcija, ne može se sakriti priznanje da njihovo dosadašnje djelovanje nije zadovoljavajuće, a ne pristupi li se rekonstrukciji vlade, ništa se vjerojatne neće promijeniti, makar je očito da funkcioniranje nije posve zadovoljavajuće, da se rađaju sumnje o propuštanju služenja općemu dobru, da suočavanje s konkretnim gospodarskim i socijalnim problemima često nije primjereno... Štoviše, ako se dogodi rekonstrukcija vlade, nameće se pitanje što je jamstvo da će u zadanim političkim okvirima novoimenovani moći stvarno djelovati bolje.

Spomenute pat-pozicije odnosno začarani krugovi aktualne političke situacije, a moglo bi se nabrojiti još puno drugih relevantnih primjera poput (ne)dosljedne borbe protiv korupcije, prijedloga proračuna za 2011. godinu, zamrzavanja visine mirovina, nepokretanja proizvodnje, neotvaranja novih radnih mjesta i slično, rezultat su ili posljedica ignoriranja potrebe jasne političke vizije i definiranja hrvatskih nacionalnih ciljeva, propuštanja sustavne i beskompromisne izgradnje pravednog i demokratskog državnopravnog sustava te zloporabe politike u korist parcijalnih interesa, a na štetu zajedničkoga dobra. Izlazak iz tih pat pozicija odnosno začaranih krugova koliko god se to ne sviđalo određenim političkim i medijskim snagama - upravo je u definiranju jasne političke vizije i hrvatskih nacionalnih ciljeva, u savjesnoj, odlučnoj i sustavnoj izgradnji hrvatskoga pravednog i demokratskog državnopravnog sustava te u preobrazbi politike u stvarno služenje zajedničkom dobru čitave hrvatske nacije. Ako za takvu politiku nisu spremni oni koji su sada na hrvatskoj političkoj sceni, onda je krajnji čas da se pripreme posve nove političke snage koje će biti spremne i dorasle toj jedino zdravoj i potrebnoj politici.

Ivan Miklenić
Glas Koncila