Ikea - proizvodnja bijednika

Ikea, privatna kompanija čiji je vlasnik (Ingvar Kamprad) osoba sa švedskom putovnicom, u narodnoj predaji je švedska Ikea što je kao i mnogo toga oko ove kompanije samo pažljivo dizajnirana javna slika. Kad je o Ikei riječ većini se odmah javlja osmjeh na licu jer pred sobom vide svjetiljke za pet eura ili komode s pet ladica za trideset eura; dakle krajnje jeftine proizvode koji stoje na mjestu i služe svrsi samo dok ih se previše ne dira jer se u suprotnom - raspadnu. Kamprad je četvrta najbogatija osoba na svijetu pa je očito da Ikeina jeftinoća ima prođu. Briga kompanije za okoliš i njezina društvena odgovornost (social responsibility) kojima se kompanija toliko ponosi neizbježno vode k postavljanju pitanja - kako je ovo dvoje moguće prispodobiti s niskim cijenama njihovih proizvoda? Je li doista moguće biti tako jeftin a istovremeno svoje radnike plaćati dovoljno da mogu pristojno živjeti? O tome se vrlo malo zna pa pogledajmo kako Ikea koja je ovih dana vrhunska tema u Hrvatskoj, izgleda iz blizine...

Ikea je nakon 1990 godine bila objektom mnogih medijskih istraga o tome tko zapravo radi za nju i kako je moguće proizvoditi namještaj po takvim niskim cijenama. Ubrzo se ustanovilo da Ikea preko 45% svojih proizvoda zapravo kupuje u zemljama trećeg svijeta u kojima je pravilo da u tvornicama rade djeca. A ne treba previše mudrosti da bi se razumjelo da ni sirovina koju trebaju Ikeini pogoni ne može biti nikakva druga sirovina osim one koja se dobija uništavanjem okoliša; šuma odnosno habitata tisuća vrsta. To je isto ono nestajanje vrsta o kojem se pod okriljem UN-a pišu stotine zabrinutih studija svake godine Naime, iskorištavanje šuma na odgovoran način nikad ne bi moglo rezultirati cijenama koje su Ikein zaštitini znak. Proizvodnja jeftinog namještaja potiče ovaj problem jer se nadmudrivanje s konkurencijom provodi proizvodnjom u 'trećem' svijetu koji se osobito ne zabrinjava zbog eksploatacije djece ili uništavanja okoliša. 'Iza jeftinog proizvoda uvijek se krije visoka društvena cijena' - napisao je jednom glavni sekretar Oxfama Denis Lambert. Zato u Ikeinim propagandnim materijalima stoji da je kompanija 'protiv dječjeg rada u industriji' - ali to ne znači da ga kompanija ne koristi koliko je to god moguće. Ikeine radnice u Indiji plaćene su oko 2300 rupija odnosno oko pedesetak dolara dok ih deset dolara stoji da dođu na posao i vrate se kući...

Stoga, ne treba imati iluzije da se u Hrvatskoj pokušava učvrstiti odgovorna kompanija čija je uloga da usreći cijeli niski i dobar dio srednjeg segmenta tržišta. Ikea je međunarodna korporacija kojoj je kao svima njima jedini motiv profit, čak i pod uvjetom da ga ostvaruju žmireći na djecu-radnike ili na činjenicu da je Ikea u trećem svijetu jedan od bitnih inicijatora i sudionika uništavanja okoliša.

Ikea već godinama pokušava u Hrvatskoj sagaditi svoju robnu kuću. Što će Hrvatska dobiti s tom robnom kućom i čija je sreća veća: Ikeina jer će osvojiti novi dio tržišta ili ga oteti konkurenciji ili pojedinaca koji će biti presretni da više ne moraju po robu u Austriju? Hrvatska će s tom robnom kućom dobiti samo ono što je dobila toliko puta tijekom posljednjeg desetljeća - novo mjesto za trošenje novca kojeg nemamo i novi hram potrošačke religije dok istovremeno ne proizvodimo ništa a posebno ne u količinama koje bi nam pomogle da se izvučemo iz gliba ogromne prezaduženosti. Hrvatskoj naime svi pomažu pomažući joj da potroši novac kojeg nema. Zašto Ikea ne otvori neki pogon u Hrvatskoj? Ta plaće i troškovi su previsoki; u Hrvatskoj se ne zarađuje 50 dolara na mjesec već barem deset puta više... Visoke plaće od $500 mjesečno?

Sadašnje uzbuđenje u javnosti koje proizvode neki mediji zbog tobožnje hrvatske navade da 'ne privlači investitore već ih naprotiv tjera' samo je još jedan dokaz slabog razumijevanja što nam se događa.

Poseban lik u ovoj priči je rugvički načelnik općine Ivan Remenar koji je da bi dovukao Ikeu u Rugvicu odlučio to učiniti obećanjem da provesti prenamjenu zemljišta iz poljoprivrednog u građevinsko. Ovaj je dogovor na tragu tko zna koliko istih ili sličnih kojima se u vremenima privatizacije došlo do ogromnog novca pogodovanjem investitorima. Tko može biti siguran da Ivan Remenar nije najprije obećao Ikei zemljište a potom primio od nje 'naradu' za učinjeno? Može li ista osoba obećavati uslugu pa je onda odmah i isporučiti ako je istovremeno i najviše pozicionirana osoba koja je u stanju izgurati takvo obećanje do kraja? Ovo je bio stav i razumijevanje cijelog slučaja od strane Saborskog povjerenstva koje je Remenara kaznilo s 10.000 kuna zbog 'sukoba interesa'. Nakon stotina tisuća kvadratanih metara zemljišta kojem je promijenjena namjena kad su ga kupili lokalni političari ili tobožnji investicijski fondovi iz inozemstva, zbog čega saborsko povjerenstvo kažnjava Remenara?

Sve je to međutim sekundarni problem; mnogo je važnije razumjeti da halabuka oko opće atmosfere za investiranje u Hrvatskoj koja je 'loša' do 'porazna' (ovisno koga se pita) u ovom slučaju nema nikakvog smisla. Ikea je samo još jedna investicija u potrošnju u sve oskudnijim vremenima i samo još jedna prilika manje za oporavak domaće industrijske proizvodnje namještaja. Kad Ikea otvori svoja vrata u Zagrebu domaće proizvođače otpuhati će oluja. Iako je većina hrvatskog namještaja veoma kvalitetna, njegova cijena će za Ikeine standarde biti astrononomska.

Općinski čelnici koji sanjaju 'investitore' poput Ikee žrtve su zabluda jednog vremena koje su se dosad najbolje iskazale u slučaju kupovnog centra u Zaprešiću (Westgate). Centar zjapi prazan preko cijelog tjedna kad su mu jedina publika uglavnom očajni zakupci prostora kojeg su uredili vlastitim novcem i koji umjesto dobre zarade muku muče kako centru platiti mjesečnu zakupninu. U Zagrebu, od Kaptol centra do Prebendarskih dvora u njegovu susjedstvu šire se lokali izloga oblijeplijenih papirom, napuštenih i bez zakupaca. Kupovni centar kod Krapine radi jednokratno, jedan dan ujutro a drugi popodne poput zubarske ordinacije... U Mađarskoj koja je mnogo prije Hrvatske postala metom ovog krvopijskog 'investicijskog kapitala' dobar je dio tih svetišta potrošačke kulture pretvoren u skladišta. Kako kupovati a istovremeno ništa ne proizvoditi odnosno kako trošiti a ne zarađivati, pitanje je na kojeg nema konačnog odgovora. Ima onog tipično ekonomskog prema kojem je dovoljna dostupnost (kreditnog) novca kako bi se održao taj začarani krug puta u vlastitu propast.

Publika možda ne zna no nema toga što se ne radi da bi se dovukli investitori u vlastitu općinu. Milan Bandić poklonio je Arena Centru u Zagrebu cjelokupnu infrastrukturu - Centar je bio oslobođen plaćanja komunalne naknade! Infrastrukturu smo dakle platili svi mi! Zbog čega? Da bismo bili bogatiji proizvodeći nešto ili siromašniji, trošeći novac kojeg zapravo nemamo? Hoće li tako biti i s Ikeom? Sasvim je izvjesno da hoće iako će niske cijene uvijek izazivati interes. U svakome slučaju, opće zgražanje nad komplikacijama kojima su izloženi strani 'investitori' u slučaju ovakvih neproduktivnih a zapravo sa stajališta hrvatskih interesa destruktivnih 'investicija' posve je neumjesno. Čim ih je više nama će biti gore a šanse za oporavak postajat će udaljenije sve dok ne postanu beznadno daleke.

Spectator
Hrvati Amac