Turci posvađali Nijemce

Početkom rujna 2010. na prvim se stranicama njemačkih listova pojavila vijest da bi se vodeća njemačka politička stranka Kršćansko Demokratska Unija mogla rascijepiti. To doduše nije mnogo vjerojatno, ali ankete su pokazale da bi 18% birača glasovalo za stranku koju bi možebitno mogao osnovati Thilo Sarrazin.

Uskoro brojniji Turci

Tko je Thilo Sarrazin? Taj član uprave Njemačke savezne banke objavio je krajem kolovoza knjigu pod naslovom «Njemačka samu sebe ukida». Još prije nego što je knjiga promovirana u Berlinu izazvala je u svim medijima (televizije, «Der Spiegel», «Bildzeitug» i dr.) veliku raspravu koja traje već mjesec dana u svim dnevnim i tjednim listovima i vodstvima vodećih i manjih političkih stranaka. Thilo Sarrazin (65, član Socijaldemokratske stranke Njemačke) u svojoj je knjizi ustanovio da milijuni muslimana u Njemačkoj nisu spremni integrirati se u njemačko društvo, da ne uče njemački i da idu na teret njemačke ekonomije. Thilo Sarrazin zatražio je da muslimanska djeca moraju bezuvjetno naučiti njemački i da se zabrani turski jezik u školi. On je istupio protiv dosadašnjih pričanja o multi-kulti društvu. Svoje teze iznio je jasnim jezikom. Ustvrdio je da će za nekoliko desetaka godina muslimansko stanovništvo u Njemačkoj biti tako brojno da će se Nijemci osjećati strancima u vlastitoj domovini, ako se nastavi dosadašnji trend niskog nataliteta. Naglasio je da u Europi nema vjere, koja bi bila tako radikalna kao što je Islam. Za muslimane i Židove rekao je da imaju poseban gen. Muslimane je uvrijedio stajalištem da su manje vrijedni.

Podijeljena javnost

Takvim svojim izlaganjem Thilo Sarrazin uzvitlao je prašinu u njemačkoj javnosti, koja se podijelila na tri dijela: na protivnike, pristaše i one koji se ne slažu s Sarrazinom, ali kažu da u demokraciji on ima pravo na svoje mišljenje. Kritičari su Thilu Sarrazinu predbacili poglavito njegovu «genetiku». Desni radikali, koje neki nazivaju neonacistima, u njemu su pak našli svog idola jer im je pružio znanstvene argumente protiv muslimanskih i inih stranaca u Njemačkoj. Kao što smo rekli bitka se vodi već mjesec dana na svim razinama i Thilo Sarrazin postaje u međuvremenu idolom ne samo radikala nego i dobrog dijela njemačkog naroda. Svaki peti građanin Njemačke birao bi Sarrazinovu stranku, iznio je list «Bild am Sonntag» 5. rujna 2010. Ljudi na ulici kažu da se napokon netko usudio progovoriti istinu, ono o čemu se ne usuđuje nitko u Njemačkoj govoriti. Dok su u prvim tjednima mediji bili uglavnom kritički prema Sarrazinu, kasnije je uz zamjerke da nije trebao govoriti o genima naišao na puno simpatija u komentarima vodećih njemačkih medija. Tako je u stanovitoj suzdržanosti njega branio ne samo najtiražniji njemački list «Bildzeitung», nego i jedan od najuglednijih europskih dnevnika «Frankfurter Algemeine Zeitung». Tilo Sarrazin je član Socijaldemokratske stranke Njemačke. On je 70-ih i 80-ih godina bio uz predsjednika stranke Willya Brandta, od 1969. do 1974. saveznoga kancelara, koji je svojom «istočnom politikom» poboljšao odnose Savezne Republike Njemačke sa Sovjetskim Savezom, komunističkom istočnom Njemačkom, Poljskom i Češkom. Objavom knjige sadašnji predsjednik Socijaldemokratske stranke Sigmar Gabriel tražio je isključenje Thila Sarrazina iz stranke. Sigmar Gabriel u svom velikom obračunu s Sarrazinom u tjedniku «Die Zeit» (br. 38, 2010.) kaže da Sarrazinova knjiga nije ništa drugo nego opravdanje politike, koja je na početku dvadesetog stoljeća razlikovala između ekonomski vrijednog i ekonomski «bezvrijednog života», što je nacistima poslužilo da znanstveno opravdaju istrebljenje «bezvrijednog života».

Međutim, javili su se drugi vodeći članovi Socijaldemokratske stranke koji su uzeli u zaštitu Thila Sarrazina argumentirajući da on ima pravo na svoje mišljenje i da su teze koje je u knjizi iznio u vezi sa dosadašnjim neuspjehom integracije stranaca posebno muslimana, točne. Tako su ga zaštitili bivši socijaldemokratski ministar obrane Peter Struck, bivši socijaldemokratski ministar gospodarstva Wolfgang Clement i niz drugih vodećih njemačkih socijaldemokrata. Oni ističu da Thilo Sarrazin nije nacist i rasist. Uskoro je nastupila velika rasprava i u redovima drugih stranaka. Posebno je predsjednica Kršćansko demokratske unije Angela Merkel istupila protiv teza Thila Sarrazina. U raspravi za i kontra pojavila se i ideja o osnivanju nove konzervativne stranke. Ako bi krugovi oko Sarrazina osnovali novu stranku, to bi u stvari značilo da bi veliki dijelovi iz Kršćansko demokratske unije i Socijaldemokratske stranke Njemačke prešli u novu stranku, čime bi ta nova stranka postala treća po redu najsnažnija stranka suvremene Njemačke. Takva proročanstva nisu sasvim realna, ali ne smije se ispustiti iz vida da su doista Nijemci zasićeni svim dosadašnjim strankama na vlasti i da ne vjeruju političarima.Kao u Hrvatskoj i u Njemačkoj ima sve manje ljudi koji su zadovoljni politikom. Prema jednoj anketi 84 posto Nijemaca prihvaća Sarrazinove teze. Novine su pisale da Socijaldemokratska stranka svaki dan dobiva vreće pisama u kojima se oko 90 posto članova stranke izjašnjava za Sarrazina. Unatoč značajnoj potpori Thilu Sarrazinu i njegovim tezama, on ipak mora napustiti svoje radno mjestu u upravi Nacionalne banke 30. rujna 2010.

Sarrazina su uzeli u zaštitu i neki krugovi iz drugih europskih zemalja. Tako je nakladnik i glavni urednik švicarskog tjednika «Weltwoche» Roger Köppel u svojoj obrani Thila Sarrazina naglasio da u demokraciji moraju načelno biti dopuštena razna mišljenja bez straha da bi dotični time mogli izgubiti svoja radna mjesta. U demokraciji se smije reći ono što izaziva uzbunu i što se moćnicima na vlasti ne sviđa. Pa i onda ako bi Sarrazin bio potpuno u krivu u svojim mišljenjima, bilo bi nedemokratski zbog toga ga kažnjavati. Čitatelji u dnevniku «Frankfurter Allgemeine Zeitung» istaknuli su da slučaj Sarrazina i njegove knjige uopće ne bi postojao kad bi političke elite slušale svoj narod.

Sarrazin u Hrvatskoj

Bi li jedna takva knjiga i u Hrvatskoj bila moguća? Očito bi. Međutim, autor i njegova knjiga koja bi na konkretnim primjerima pokazala kako se svaki dan politički, gospodarski i medijski ukida hrvatska državna samostalnost nikad ne bi došla na televiziju i nikad se hrvatska javnost ne bi njome bavila. Ovdje nažalost sve što nije na liniji političke korektnosti ne smije doći u široku javnost. Koliko je hrvatska javnost u takvim pitanjima koja nadilaze mišljenja urednika, izdavača i vladajućih uskraćena od bitnih problema današnje Europe, to se hrvatskom narodu može već sutra jako osvetiti. Uostalom, u Hrvatskoj je već tisuću puta rečeno i dokazano da ona sama sebe ukida svaki dan – pa nikom ništa. Nema javne uzbune. Srpski političari mogu u Hrvatskoj, Srbiji i po cijelom svijetu slobodno i bez stida tvrditi da je Hrvatska počinila genocid nad srpskim narodom i – ništa. Prvi politički ljudi u Zagrebu nisu više u stanju kazati tko je bio agresor i tko je izazvao krvavi rat protiv Hrvatske, Kosova i Bosne. Sarrazini u Hrvatskoj nemaju nikakvih izgleda.

Stjepan Šulek
Hrvatsko slovo