Ušutkana Crkva u Hrvata

Hrvatski se narod teško snalazi u ovim vremenima vrhunske tehnologije, medijskog imperija, globalne politike i (ne)etike morala. Umjesto pojašnjavanja uzet ću ulomak iz pisma prof. Kazimira Katalinića. Naime, on kaže: ''Mi lakše razumijemo da nam neprijatelj ubije borca, jer to spada u našu narodnu tradiciju (borba s Mlečanima, s Turcima, s Austrijom, s Mađarskom i Srbijom) negoli suvremeni način političkog uništavanja ljudi, koji je daleko češći danas nego fizičko likvidiranje. Kupovanje, klevetanje, podmetanja i ucjenjivanje više se upotrebljavaju u borbi protiv nas, nego puške, samokresi i bombe. Ova sredstva, usredotočena u državnim uredima i manevrirana po ljudima, kojima je to zvanje i zanimanje, nanijela su nam više štete od otvorenih, krvavih čina. No još uvijek nismo svjesni, da nas se upotrebljava i padamo im na trik kao mala djeca. Što ćete, i o tome valja pisati i na to valja upozoravati naše ljude. Neprijatelj nas više želi moralno uništiti, nego fizički ubiti i kad to shvatimo, bit ćemo jači u borbi i spremniji na protunapadaj. A do tada ćemo imati žrtve i na tom području.''

Potrebno je, dakle, pisati o hrvatskoj naivnosti, velikodušnosti, pobožnosti, kao i manjkavosti nacionalne svijesti, nerazvijenog osjećaja za državotvornost, kao i o drugim gorućim pitanjima: položaju Crkve u Hrvata, propalom gospodarstvu, uništenoj kulturi, huliganima u športu, zarazama drogama, brojni pobačaji, homoseksualnosti i sl.

Međutim, ne smijemo smetnuti s uma čitalačku nemarnost, na što je upozorio i Krleža. Naime, jedan je novinar zamolio Miroslava Krležu da za njegove novine dade neki tekst. Rekao mu je da uzme što želi. Ali, novinar je tražio nešto što još nije objavljeno: ''Sve što sam napisao, sve je neobjavljeno, jer ovdje nitko ništa ne čita!'' - rekao je Krleža. Na žalost, Krleža je bio u pravu.

Vjerojatno je ta spoznaja jedan od razloga što hrvatski (?) novinari zato i pišu o žrtvama i progonima ''ugroženih'' Srba u Hrvatskoj, jer to onda ljudi čitaju u Srbiji i prevode na druge jezike, kako bi se hrvatski narod prikazao zločinački, a za njih znalo u svijetu. Stoga su najpopularnije teme i dan danas ''ustaštvo i crkva'', biblijski grijeh Adama i Eve – od čega strepe svi antifašisti u Hrvatskoj!

Bivši predsjednik RH Stjepan Mesić je rekao da je sazrelo vrijeme za uklanjanje vjerskih (katoličkih) obilježja iz državnih ustanova. Aktualni predsjednik Ivo Josipović je pak rekao, ako ostanu raspela, da treba staviti i polumjesec.' 'Križ je ugroza samo ideologa i prijetvornih političara. Dakle, križ nije ugroza , nego su ugroza oni koji vrijeđaju dušu hrvatskog čovjeka i žele ju podcijeniti i obezvrijediti.'' (T. Matulić, Večernji list, 14. kolovoza 2010.)

Unatoč tolikim antivjerskim, antihrvatskim, antidržavotvornim i nemoralnim zbivanjima u Hrvatskoj visoke crkvene vlasti na Kaptolu jedva se kritički osvrću na svakodnevna medijska izazivanja, vrijeđanja i sotoniziranja hrvatskog naroda i Crkve u Hrvata. ˆˆuju se i prigovori biskupima od vjernika, jer ni za vrijeme Jugoslavije, kažu, Crkva nije bila toliko ušutkana kao što je Katolička zajednica u demokratskoj Hrvatskoj!

Sjetimo se kako je Crkva organizirala i predvodila u razdoblju od 1975. do 1984., kad se snažno očitovala u završnom slavlju ''Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata'' i pokazala duhovnu i nacionalnu snagu Crkve u Hrvata.

Podsjetimo na odlučnost blaženog kardinala Alozija Stepinca kad je na sudu rekao, po cijenu života: ''Ja bih bio ništarija kada ne bih osjetio bilo svoga naroda!''

Crkva u Hrvata odvojena je od države, ali nije izvan države; odvojena je zbog političkih promjena od mnogih vjernika, ali vjernici nisu odvojeni od svoje Crkve. U Republici Hrvatskoj nema demokracije, nema pluralizma, nema socijalne pravde - niti ima vjerske slobode. Očito je da se Crkva politički ne snalazi u poslijekomunističkom uređenju Hrvatske, a kao otežavajuću okolnost treba navesti i ovisnost Kaptola o državnom načinu financiranja Crkve, stoga državne vlasti i mediji često spočitavaju tu povlasticu.

Dakle, domovina hrvatskog naroda je katolička zemlja, s trinaest stoljetnom kršćanskom tradicijom, gdje također i druge vjerske zajednice mogu ispovijedati svoje konfesije, ali ne smiju nametati svoja vjerovanja (ili nevjerovanja) i omalovažavati katoličke vrednote i tradiciju hrvatskog naroda. Posebice ne smiju ucjenjivati katolike s nekakvim ''ljudskim pravima'' i tobožnjom demokracijom, kad je očevidno, da u Hrvatskoj bezbožna manjina i nacionalne manjine upravljaju državom!

Rudi Tomić
Hrvatsko slovo