Udruge za vapaje

U svakoj županiji djeluje relativno veliki broj udruga proizašlih iz hrvatskog Domovinskog rata. Jedne su više, a druge manje aktivne. Ali za svaku ima mjesta, i dobro je da postoje, jer da ih nema, još bi se manje znalo i govorilo o problemima branitelja i članova njihovih obitelji, i o stvaranju hrvatske države.

Udruge okupljaju članstvo koje predstavlja najveći dio onih koji su se u prijelomnim trenucima za stvaranje i obranu neovisne, suverene i demokratske Republike Hrvatske bili spremni žrtvovati za budućnost svojih najmilijih te sve podrediti tom uzvišenom povijesnom činu. Kao takve, one predstavljaju moralnu uspravnicu ovog društva.

Članovi tih i takvih Udruga s dužnim se pijetetom prisjećaju svih onih koji su svoj život ugradili u slobodu ove zemlje. Kao što su bili u sudbonosnim trenucima stvaranja hrvatske države, tako su i danas spremni sudjelovati u zaustavljanju negativnih trendova i razvitku hrvatskog društva u društvo jednakih i dobrih šansi za sve njegove građane.

Na hrvatskim braniteljima lomila se sudbina Hrvatske devedesetih, dok su početkom dvije tisućitih, nizom poteza i javnih istupa ti isti ljudi stigmatizirani kao problem ovog društva. I danas se sve glasnije može čuti da su ljudi koji su bili prvi kad je trebalo privilegirani, i to samo zato što su sudjelovali u obrambenom ratu. Neprestano se govori kako tih i takvih "privilegiranih" ima oko pola milijuna (toliko ih je na popisu u Registru branitelja), što naravno nije istina. Velika većina hrvatskih branitelja ne traži, i što je najvažnije, nema gotovo nikakve pogodnosti. Kad su odlazili u rat, odlazili su ne razmišljajući o posljedicama. Najvažnije im je bilo osloboditi državu od okupatora, odnosno učiniti je samostalnom i slobodnom. Za te ih je ideale na tisuće poginulo, desetci tisuća bili su ranjeni, a iznimno veliki broj i ozlijeđeni. Mnogi su ostali bez kuća, imanja, a najveći broj i bez zdravlja. Stoga je žalosno kad danas netko za nekoga tko je ostao bez dijela svoga tijela, ili onoga tko je dao krv za Domovinu (o poginulima da i ne govorimo), kaže kako je "privilegiran". Povlašteni su oni koji su u vrijeme stvaranja hrvatske države kupovali tvornice za jednu kunu, zauzimali fotelje, otpuštali radnike, ili ih tjerali da rade, a da im za to mjesecima nisu isplaćivali plaće. Branitelji su najmanje krivi za današnje gospodarske i ine teškoće, ali su spremni podnijeti teret krize.

Međutim, i među braniteljima ima ljudi koji su se ogriješili o hrvatske zakone. Stječe se dojam da, kad se nešto takvoga dogodi, to je značajnija vijest od one da je "čovjek ugrizao psa". Zbog velikog broja Udruga proizašlih iz Domovinskog rata, jednim dijelom dolazi i do nesloge među braniteljima (što se, primjerice, partizanima nije moglo dogoditi), tako da se sve češće čuje kako bi se braniteljske udruge trebale udružiti, da imaju jedno vodstvo (kao SUBNOR). Nu, neki pak predlažu da se čitav postojeći sustav reorganizira na dvije udruge: stradalnika i veterana, što bi možda bilo i najbolje.

A u današnjoj situaciji, kad je i veliki broj branitelja i članova njihovih obitelji bez posla, i kad se za sve okrivljuje "svjetska kriza" (kako to da nije pogodila razne menagere i brojne političare, već samo radničku klasu?), braniteljske udruge su najčešće mjesto gdje ljudi koji su bili zajedno u vrijeme rata mogu nešto reći, predložiti, ali i požaliti se jedan drugome. Tako se u tim udrugama često čuje: "Pomognite mi da se zaposlim!", "Kako da nabavim drva za zimu?", ili pak što je najteže – "Pomognite mi da ozdravim!"

Činjenica je da političari i drugi daju potporu, da poglavito sudjeluju kod postavljanja vijenaca i paljenja svijeća za poginule, ali kad nekome stvarno treba pomoći, onda ih ne možete naći, kao da su u zemlju propali (svaka čast iznimkama).

Bilo je i slučajeva da su neke od braniteljskih udruga trebale moliti i donaciju za kupnju običnog nadgrobnog vijenca.

Inače, svi zakoni i deklaracije na neki su način "podređeni" braniteljima, ili točnije stradalnicima. Ali, tko ih se pridržava? Poslodavci se često ne pridržavaju Zakona o zapošljavanju ranjene djece, poginulih, zatočenih i nestalih branitelja i civila, kao ni niza drugih zakona koji su na strani onih koji su bili prvi kad je trebalo.

Braniteljske udruge u većini slučajeva s pravom daju potporu sadašnjoj premijerki Jadranki Kosor, koja se, kao ministrica, godinama istinski borila za prava ljudi koji su sudjelovali u ratu. Govorila je da su braniteljska prava - prava, a ne privilegije, i može se reći da je od svih političara najviše učinila na ovom području. Nema ni jedne značajnije braniteljske akcije, a kojoj nije i osobno dala svoj doprinos.

Nu, kad bi braniteljske udruge bile složnije, vjerojatno bi se riješilo i više problema, ali nekome očito nije cilj stvarati ljepše i bolje, već prije svega da bude po onome: "Zavadi, pa vladaj!"

Žalosno, ali je tako.

Mladen Pavković
Hrvatsko slovo