Ozdravljenje politike

Previranja na hrvatskoj političkoj sceni sve očitije otkrivaju da su političari sve zaokupljeniji borbom za vlašću, bilo da je žele zadržati bilo da je žele osvojiti. Premda je borba za vlast neprijeporno trajni i sastavni dio političke djelatnosti, ona nipošto ne bi smjela biti ni dominantna ni bitna u vremenima kad nisu službeno raspisani izbori niti se događa službena predizborna kampanja. Razmahivanje borbe za vlast izvan službenih izbornih rokova osobito je problematično u aktualnim okolnostima suvremenoga hrvatskog društva u kojem, po procjenama kompetentnih i neovisnih analitičara, niti jedna društvena sfera, osobito ne političkog, gospodarskog, kulturnog ni socijalnog područja djelovanja, nije domišljena, primjereno regulirana niti usklađena s legalnim i legitimnim hrvatskim nacionalnim ciljevima i hrvatskim nacionalnim interesima.

Teško da u današnjoj Hrvatskoj ima ijednoga građanina koji, oslobođen vlastitih interesa, imalo trijezno promišlja aktualnu stvarnost hrvatskoga društva a da bi bio zadovoljan funkcioniranjem politike na bilo kojoj razini. Politika je u suvremenom hrvatskom društvu još uvijek u biti onako dominantna kako je bila u prošlim totalitarnim desetljećima, premda to ne želi priznati nijedna politička stranka nijedan političar. Politika, osobito ona koja je u stvarnoj službi nacionalnih ciljeva i nacionalnih interesa, odnosno općega dobra, ima i mora imati neupitno istaknutu ulogu u svakoj državi, a u današnjoj Hrvatskoj političarima je najvažnije doći na vlast, što duže participirati u vlasti, bilo na državnoj ili lokalnoj razini, bilo na razini pojedinih političkih stranaka. Već sama ta činjenica da je u hrvatskom društvu najvažnije biti na vlasti ili participirati u vlasti, bilo državnoj bilo stranačkoj, otkriva da na javnoj hrvatskoj političkoj sceni zapravo nema politike koja je u stvarnoj službi nacionalnih ciljeva i nacionalnih interesa, odnosno općega dobra čitavoga hrvatskog društva. Ta činjenica otkriva da je politika u Hrvatskoj svedena na sredstvo za zaštitu povlaštenog položaja tzv. političke elite te za sprečavanje da vlast preuzmu ili kontroliraju oni koji sada ne čine sadašnju tzv. političku elitu, koja u biti uvelike funkcionira kao politička elita u komunističko doba, a javnosti se prikazuje tobože različitim stranačkim programima koje i ne kani ni poštivati ni provesti.

Dok bi politika koja je u stvarnoj službi nacionalnih ciljeva i nacionalnih interesa, odnosno općega dobra, uspostavljala stvarnu i transparentnu demokraciju, izgrađivala takav ustavno-pravni i zakonski poredak u kojem bi se mogli razvijati svi potencijali, kako osobni tako i stranački i nacionalni, i to u skladu s hrvatskim komparativnim prednostima, sadašnja politika iscrpljuje se u zaštiti interesa sadašnjih političkih elita i njihovih simpatizera, odnosno ponajprije u očuvanju vlasti i moći ili u borbi za osvajanje vlasti i moći. Dok bi politika koja je u stvarnoj službi nacionalnih ciljeva i nacionalnih interesa, odnosno općega dobra, odlučno pospremala i na zdrave noga postavljala područje po područje društvenoga života, odnosno provela reforme na takav način da raščisti s ostacima totalitarnog poretka i da uspostavi princip dugoročne održivosti na svim područjima društvenoga života, sadašnja politika oklijeva, neprestano samo govori o reformama i donosi zakone i propise samo za onaj minimum koji nameće proces pristupanja Europskoj Uniji.

Dok bi državotvorna politika smjesta ukinula političku podobnost, odbacila svaki oblik sluganstva i poslušništva i omogućila da u svakoj političkoj stranci zavlada isključivo demokratski obrazac ponašanja i da u vodstvo poštenim i tajnim izborom dođu najsposobniji, sadašnja politika tolerira da su političke stranke više ili manje kopije nekadašnje totalitarne Komunističke partije, njeguje političku podobnost i ne dopušta ni da se kandidiraju a kamoli da vodstvo u strankama preuzmu najsposobniji i isključivo demokratski izabrani. Sindrom sadašnje nedržavotvorne i kvazi-demokratske politike toliko je snažan u današnjoj Hrvatskoj da je često na djelu i u malim izvanparlamentamim strankama od kojih mnoge postoje samo zato da bi pojedinci ili uske skupine mogli imati svoje fotelje i da bi davale provizorij političke pluralnosti hrvatskoga društva.

U takvim okolnostima, kojih je svakoga dana svjesno sve više ljudi u političkim strankama i izvan stranaka, usprkos činjenici što je najveća većina medija potpuno u službi sadašnje nedržavotvorne i kavazidemokratske politike, stiglo je kritično vrijeme u kojem se mora dogoditi ozdravljenje i stvarna rehabilitacija politike. U tom procesu, koji je nezaustavljivo počeo u svijesti brojnih hrvatskih građana, otvara se prostor djelovanja stvarno kompetentnim, dosljedno demokratski orijentiranim, nepotrošenim i nekompromitiranim pojedincima i skupinama koji moraju biti spremni ne samo na teško suočavanje s političkim i ideološkim protivnicima nego i na prinošenje vlastitih žrtava. Premda takvih pojedinaca i skupina na sadašnjoj političkoj sceni, odnosno u svijesti šire javnosti jedva ima, ne treba nimalo sumnjati da je gotovo dva desetljeća suvremenoga hrvatskog društva, lišenog izravne nekadašnje sirove komunističke kontrole, dovoljno vremena da se svjesni građani, bili oni danas članovi političkih stranaka ili izvan njih, okuraže ući u politiku koja je u stvarnoj službi nacionalnih ciljeva i nacionalnih interesa, odnosno općega dobra. Samo ozdravljenje politike, koje moraju svim i isključivo zakonitim sredstvima provesti ti svjesni hrvatski građani, jamstvo je i opstanka države Hrvatske i boljitka za sve hrvatske građane.

Ivan Miklenić
Glas Koncila