U mentalitetu suvremene Europe kao da se povlači svojevrsni povijesni determinizam po kojemu nisu važne osobe i ljudi nego procesi, događaji i institucije. To je tipično za birokratiziranu svijest unutar velikih sustava koji naizgled funkcioniraju sami od sebe. Ima u tomu nešto i od vrlo sofisticiranog oblika kolektivizma. Uvijek je u povijesnim shvaćanjima bilo sporova oko toga uvjetuju li ljudi događaje ili događaji ljude. Tolstoj je napisao „Rat i mir" pokušavajući dokazati primat determinističke teorije. Po njemu nije bila presudna vojnička genijalnost generala Kutuzova u obrani Moskve i Rusije od Napoleona nego splet okolnosti koje su dovele do toga da on ispliva na površinu kao nacionalni heroj. Tako se našlo i teoretičara u suvremenoj Hrvatskoj koji su zaključivali kako bi Hrvatska ostvarila samostalnost da i nije bilo Tuđmana. Krajnje konzekvence takvih razmišljanja nisu nimalo bezazlene jer u osnovi obezvrjeđuju značaj ljudskih osobnosti, značaj čovjeka kao aktivnog čimbenika povijesti. Čovjek nije igračka na valovljima povijesnih zbivanja, čovjekova volja, odluke i sposobnosti i te kako su presudne u kreiranjima krajnjih ishoda. Pojedinac u povijesti i njegova uloga važnija je od uloga slijepih masa.

Što bi bilo od suvremene Europe da nije bilo Churchilla, Adenauera, De Gaullea, De Gasperija i Schumanna? Da nije bilo velikana čija je državnička ingenioznost bilo presudna u njezinu oblikovanju? Jednom sam na ovome stupcu konstatirao da je upravo najveći problem za integrativne europske procese činjenica da nema više velikih političkih i državničkih značajeva i osobnosti koje bi u duhovnom i moralnom smislu predstavljale uzore i vođe. U tom kontekstu, pozornost mi je privukao naslov u jednom hrvatskom dnevnom listu koji konstatira upravo suprotno: "Europa može i bez velikih vođa". Riječ je o nedavnom interviewu koji je za Večernji dao Mladen Staničić, direktor Instituta za međunarodne odnose. Staničić ističe: „Današnja je EU birokratizirana, to je mašina koja na neki način ide sama od sebe. Moguće je da je u pojedinim situacijama potreban vizionar koji će povući ostale svojim autoritetom i možda je to upravo ova situacija u vezi s donošenjem Ustava. Ali veliki tate i veliki vođe u demokratskim zemljama više nisu potrebni."

Začuđujuće je da Staničić tako lakonski birokratiziranu svijest uzima kao nešto pozitivno, a funkcioniranje jednog političko-gospodarskog modela kao automatizam koji je sam po sebi dobar, kao da je riječ o jednom sofisticiranom kompjuterskom programu. On kaže da je "europska birokracija mehanizam koji ponekad proizvede neki problem, ali ima u sebi dovoljno snage da ga prevlada." Konstatacija kako veliki vođe u demokratskim zemljama više nisu potrebni, zvuči kao objava neke nove ere u kojoj su ljudi poput Adenauera anakronizam, što je uistinu produkt jednog birokratskog razmišljanja. Ako Europa može i bez velikih čelnika, onda joj po toj logici nisu bili ni potrebni prije pedeset godina. Onda je i tada mogla bez Adenauera, De Gasperija i Schumana! Ali očito nije mogla! Po birokratskoj logici u čijoj je osnovi povijesni determinizam primata događanja i procesa nad osobnostima, Europa bi se počela ujedinjavati i bez njih, jer našao bi se netko drugi. Birokratizirana svijest je nemaštovita i sterilna, ona ne može prihvatiti činjenicu da nijedan proces ne počinje sam od sebe nego kao plod vizija i djelovanja iznimnih pojedinaca.

Upravo me brinu takva razmišljanja jer birokratizirani mehanizmi odlučivanja i njihovo uzimanje zdravo za gotovo, najveća su opasnost za dehumaniziranje međuljudskih pa tako i međunarodnih odnosa. Eurobirokrati blijedih, hladnih i bezličnih lica koji odlučuju o našim sudbinama, bez emocija, bez vizionarskih strasti, postat će glavna zapreka za europski duh jedinstva u različitosti. Kao zanimljivu i snažnu političku i državničku osobnost unutar EU, usuđujem se istaknuti jedino njemačku kancelarku Angelu Merkel, ali je pitanje koliko njezina dinamičnost, ozbiljnost i autoritet mogu uopće i doći do izražaja u eurobirokatskoj uravnilovci koja ne dopušta nikomu preveliko čelničko isticanje na širem europskom planu. Hvaliti birokraciju poput Staničića doista je apsurdno. Bojim se da je riječ o velikom osiromašenju europskog duha i mentalitetu koji nas ne vodi nikamo.

Zoran Vukman

{mxc}