Obračun s komunizmom u Hrvatskoj

Ivan Miklenić iz Glasa Koncila zacijelo je imao dobre namjere kad je napao bivše komuniste u HDZ-u i SDP-u, koje je optužio za gotovo sve nedaće samostalne Hrvatske. Ali je ipak promašio bit problema. Prvo, Ivu Sanadera nisu potjerali bivši komunisti u HDZ-u. Kako se i posljednjih dana počinje otkrivati preko austrijskih izvora, „glave" su mu došli kriminal i korupcija koji su gušili i Hrvatsku i HDZ, a „presudili su mu", kako se priča, europski pučani uz američko odobrenje te, danas postaje jasno, neke struje unutar HDZ-a. I drugo, Miklenić obrušavanjem na bivše komuniste vodi u obračun s ljudima.

Danas u Hrvatskoj, međutim, nije vrijeme za takve obračune. S ljudima su se obračunavali komunisti u komunizmu: ubijali su ih, mučili i zatvarali. Glavni je zadatak svih istinskih demokrata u Hrvatskoj borba protiv komunističke ideologije koja još živi u mnogim glavama, komunističkog mentaliteta, prokazivanje ideje komunizma kao zločinačke na kojoj se ne može graditi nikakva budućnost, za što postoje brojne povijesne činjenice.

Komunizam moramo jednom za svagda osuditi i napustiti. On je odgajao generacije bez duše i identiteta, bez ljubavi za vlastiti narod, protiv osobnog probitka i blagostanja, jer su svi trebali biti isti. Politička elita trebala bi ljudima pokazati kako se poštuje i voli svoje, a umjesto toga uči lopovluku i servilnosti, što je pobjeda komunizma.

Upravo ta ideologija koči današnju Hrvatsku, uz neobrazovanu i nesposobnu političku elitu, nedoraslu zahtjevima 21. stoljeća, koja je upropastila gospodarstvo i ubila duh zajedništva i optimizma iz devedesetih. Hrvatska je u okovima reboljševizacije kojoj je zamah dao Stipe Mesić, staljinistički rječnik dolazi u javnost sa samog državnog vrha, a manire ponašanja još vidimo često onakve kakve smo viđali i za komunizma. Ideologija komunizma ne samo da je ostala u glavama mnogih bivših komunista, nego njome bivaju zadojeni i mnogi mladi koji nisu nikad bili članovi Partije, a djeluju kao ultramarksisti i zazivaju neki novi komunizam.

Komunistička ideologija danas se u nas ogleda u nekoliko ključnih elemenata. Odnos prema nacionalnom i državotvornom, koji se redovito proziva nacionalističkim, baš kao u komunizmu. U to spada i odnos prema Franji Tuđmanu, pa danas čitamo da je Račan bio veći demokrat od Tuđmana i mnoge slične nebuloze. Tu je zatim odnos prema Crkvi i vjeri, koje se gura u sakristijske odaje, u kojima je bila za komunizma. Ivo Josipović sad grmi da je vjera privatna stvar, ali je s tom istom vjerom rado manipulirao biračima kad je u kampanji javno govorio da je on agnostik i naglašavao da to ne znači da je protiv Boga. Stoga njegove riječi, da što briga Tončija Matulića za njegovu vjeru, jest bježanje od vlastite odgovornosti jer šef države nije privatna osoba, što bi trebao znati ako je političar.

Ali i da smo u demokraciji u kojoj on očito nije spreman na polemike, koliko god mu bile neugodne. Neprestano se Crkvi, a to znači i vjernicima, brani da se bavi politikom, na što ona ima pravo, kao i svi drugi čimbenici civilnoga društva. Druga je stvar što pojedinci znaju izravno navijati za neku političku opciju. Ali i danas se ljudima neizravno poručuje da se ne petljaju u politiku, neka je se okane, neka oni crnče, a neki drugi će je voditi. Time se od birača prave ovce koje su potrebne samo kad treba izaći na birališta.

I posljednje, ali ništa manje bitno, Hrvatskom se širi opasni antipoduzetnički val, haranga protiv svih koji bi u nekom poslu mogli nešto čak i zaraditi, od zagrebačke Varšavske do dubrovačkog Srđa. Kako da netko nešto uloži ako na tome ne bude mogao i zaraditi? Kako otvoriti nova radna mjesta i napuniti državni i lokalne proračune ako nema investicija? Od čega će ova država živjeti? A ti koji galame protiv investicija često galamom prikrivaju zapravo svoj lopovluk.

Zvonimir Despot
Večernji list