Naše blago

Na Tribini Hrvatsko slovo uživo 24. lipnja prikazan je film Ljudi s mliječnoga puta redatelja Mire Mikuljana i scenaristice Marije Peakić-Mikuljan. Blago je blago, podatno i pitomo. Ono živi u potpunom skladu s prirodom i gleda vas velikim kravljim tužnim očima dok pase ili počiva u staji. Blago se voli, kaže jedan seljak u filmu "Ljudi s mliječnoga puta", a ono isto tako osjeća privrženost prema vama, dodir vaše ruke na svome boku ili čelu. U tome trenutku ono nalazi kao i vi nešto slično unutar sebe s onim izvan sebe, ono što su stari mudri Grci zvali „Anagnorisis".I još kaže seljak u ovom toplom i humanom filmu da oni žive pravim životom, u dodiru s prirodom. U dva - tri ontološka segmenta dijeli se vrijeme koje protječe, ponekad juri kao vlak: u vrijeme rada, vrijeme odmora i molitve. Nema u seljačkom životu prostora za pleonazme, makabrističke igre ispraznih duhova, ioneskovskoga iščekivanja - svakoga dana postoji jedna te ista, a opet nova igra u bezmjemoj odanosti istoj stvari koja se ne bi mogla zamijenili ni jednom drugom: od ranoga jutra dok sunce ne zapadne služi se blagu i zemlji.

Dva snažna i antejska pojma koja ne dopuštaju da čovjek postane iverje koje vjetar raznosi svijetom. Baca u gradske kaveze kao ptice, kaže jedan od likova u ovom filmu. Autori filma dobili su do sada tri nagrade za ovaj film: u Splitu na Međunarodnom festivalu dokumentarnoga filma kao ekološki primjer filmskoga ostvarenja, u Zagrebu na Međunarodnom festivalu dokumentarnih filmova u konkurenciji 700 filmova - nagradu publike, te konačno na Danima hrvatskoga filma nagradu „Oktavijan". No, prikazivanje filma na tzv. Hrvatskoj televiziji - ne dolazi u obzir. Ni u slučaju da se film besplatno ustupi. Sic! Duboka su i mračna pitanja zašto, što je uzrok da se boje ili ne će prikazati ovaj naoko jednostavan film o ljudima koji nas hrane još uvijek dobrom i čistom hranom - mlijekom, sirevima. vrhnjem, maslacem. U čistim košarama prekrivenima vezenim ljupkim platnom izviruju proizvodi, a naše žene, koje putuju godinama na tržnicu u Zagreb, još onako snene čak i zapjevaju.

Zaboravljaju na sav trud i muku. vole, kažu taj put k ljudima koji ih čekaju u redu da osjete još uvijek ukusan zalogaj sira, miris domaćega maslaca, susretnu nasmijano lice marnih domaćica. Film se bavi njihovim naizgled malim sudbinama, ali kao i uvijek kod dobroga uratka, ove obitelji su primjer za onaj najsnažniji dio naroda - seljački sloj. Nije slučajno da se u starijim jezicima, pa i latinskom taj agricola prevodi u našim rječnicima s težak, ratar. Kao da je riječ seljak zazoma, kaže lik u filmu, ja sam seljak i ne sramim se toga, ali moja djeca - ne znam hoće li se htjeti baviti tim poslom. Gledam film i mislim: lijepe li su ove livade, ovi krajolici, vode, rumene krave, zelenilo naših prisojaka, čista li su lica i oči ovih ljudi koje kamera stavlja u krupni plan, čas ističući plave oči djeteta, čas bore na licu mudra čovjeka, izgovorene riječi inteligentnoga mladoga znalca svih danas potrebnih znanja: od čišćenja staje do kompjutera. Snovi su im, kažu bili drugačiji,ponekad naivni i djetinjasti, ali ni jedan ne žali za njima, naišla je zamjena u obliku ljubavi za zemlju, blago, nebo. Osjećaj pobjede nad prirodom silno ih ispunja puninom, oni su kažu, pobjednici nad prirodom, oni stvaraju u slobodi, oni se odmaraju vozeći traktore, u osami, pod nebom tople večeri.

Oni su slobodni, to je poenta. To je odgovor na pitanje zašto je komunizam želio najprije uništiti seljake. Sedam milijuna seljaka, tzv. "kulaka" ubijeno je ili likvidirano na druge načine odmah po slavnoj Oktobarskoj revoluciji. Jer oni su bili slobodni - rade i žive od svoga rada. Taj osjećaj slobode trebalo je uništiti, pretvoriti ih u ovisnike od države. Jer, samo ovisne ljude, možeš manipulirati. Kako tamo, tako i u dragoj nam propaloj državi. Oduzmi zemlju, utjeraj ih u seljačke radne zadruge, oduzmi konje, blago, blago oduzmi, ostavi seljaka nad prazninom opustjele staje, pometena tavana, utihnula svinjca...U pustoši iz koje mora bježati u grad. Na tome se kasnije stvaraju slavne šuvarovske teze, prave se doktorati. Danas se ti isti doktorandi i njihovi potomci odupiru prikazivanju čak i filma koji donosi jednu potvrdu povijesnoga opravdanja i pravoga smisla seljačkoga rada, njegova dostojanstva i toposajastva. U njemu je uvijek bilo mjesta za kreativnu dokolicu kad se veze, rađaju djeca, uređuje kuća, sade cvjetnjaci, čita s djetetom na kraju dana, zajedno sa susjedima odlazi na zabavu, u crkvu... Čovjek s ustima punim zemlje govori u ovom filmu nama djeci asfalta, koji nikada nismo posjedovali ni pedalj zemlje, a nauk o njoj je jedanaesta zapovijed - ljubi zemlju koja te rodila. Svaka je riječ u filmu neporecivo točna, u rasponu od onih radosnih i posvećenih mukotrpnom radu, do onih koje kriju zebnju što će se dogoditi ulaskom u EU.

Hoće li se kao u drugim zemljama država brinuti za seljaka? Hoće li naši dobri i zdravi proizvodi odgovoriti već danas čudesno bljutavim koje uvozimo iz EU? Hoće li zatvoriti naše tržnice kojima su se divili i strani državnici? Bez plitke sentimentalnosti ili glorificiranja prati kamera scenarističke pojedinosti: oko, ruku, odgrnutu košaru, lice, a onda seli potezom snimatelja u pejzaže izbrazdane zelenim, žutim, smeđim trakama zemlje i dok drnda vlak koji juri kao život i vrijeme, pjesma se javlja - ona je jeka svega prošloga, svega što samo narod može stvoriti: ona je kao i sami likovi - Claritas, Intgritas, Consonantia. Ambijent i sav život je ona kartezijanska mjera podnevnoga sunca i noćna mira sa zrikavcima na našim poljima. Ona je vedrina i tuga, raspojasani Dionisov skok i apolonijska ljestvica koja vezuje redateljevom rukom logične mozaične slike. Kad se ne odazivaju na tzv. Hrvatskoj televiziji (ne samo za taj film!), ne treba se čuditi - ta tamo se uhljebilo nevjerojatno mnoštvo hohštaplera i ništica iz kafićkih okupljališta, znanaca sa žurki, duhovne klateži. Oni drugi - čestiti i školovani - nemaju za sada izgleda. Ako ikad budu imali mogućnosti, prikazat će i ovaj film, kao i ona dva snimljena prije ovoga - svi govore o temi propasti hrvatskoga sela, ne bave se nepodnošljivom lakoćom stupidnih celebritija i njihovih interpreta, postmodernističkih plejboja, geja, koji ližu noge tajkunima, a nigdje na vidiku nekoga da poduzme opsadu takve televizije kao što su to učinili Česi. Ili da bar napiše Pobunjenoga čovjeka. Možda da načini novoga Grgura Ninskoga čiji palac blješti od dodira stoljeća i spaja ono što je u ovom filmu diskretno, ali temeljno: sakralno i profano.

Nevenka Nekić
Hrvatsko slovo